Foto: FACEBOOK / Sramotni fašistički ispad Torcide uoči utakmice s Ajaxom u Splitu
Svakoj je razumnoj osobi, a pogotovo političkim analitičarima, bilo savršeno jasno da je igrokazom premijera Andreja Plenkovića oko komisije koja se svojevremeno bavila ocjenom pozdrava „Za dom spremni“ kao dijela HOS-ove ikonografije otvorena Pandorina kutija koje nije mogla dovesti do ničeg dobrog. Tako je nastala ideološki i pravosudno opasna sintagma „dvostruke konotacije“, koja je vrlo brzo obilježila hrvatsku političku praksu.
Nije bio toliki problem što su se politički nedorasli ili vlastitom važnošću zaslijepljeni članovi spomenute komisije, povjesničari i drugi uglednici, temeljito obrukali, posluživši kao „smokvin list“ premijerovih zaplotnjačkih namjera. Puno je veća nezgoda bila Plenkovićeva namjera da legalizacija ustaškog pozdrava, koji je u NDH iznjedrio desetine tisuća nevinih žrtava, bude pogonsko gorivo za HDZ-ovo prikupljanje birača desnice i ostanak na vlasti.
Kombinatorika beskrupuloznog hrvatskog premijera oko okrupnjavanja biračkog tijela dala je odlične rezultate. HDZ još dominira političkim prostorom, nikome neće biti čudno ako tako bude i nakon idućih parlamentarnih izbora, a Plenković je najdugovječniji premijer u Europskoj uniji. Pravi politički genijalac. Nebrušeni dragulj. Favorizirani kandidat za mentora svim pretendentima na kvazidemokratske, čitaj autokratske, modele vladavine. Kud ćeš više!
Onda dolazi neminovno političko otrežnjenje. Posljedice „dvostrukih konotacija“ doista su zastrašujuće za društvo koje bi, barem prema ustavnim rješenjima, trebalo počivati na liberalnim vrijednostima, s preambulom koja se temelji na antifašizmu kao ishodišnoj točki iste te Unije. Teško je i pobrojati bogate plodove takve „konotacijske“ berbe, u čemu je splitsko ustaško divljanje navodnih Hajdukovih navijača dostiglo razinu koja je neugodno iznenadila cijelu Europu, čak i najokorjelije nogometne fanove. Split je ovoga četvrtka postao neokrunjena fašistička i antisemitska prijestolnica Staroga kontinenta. Danas se ni njemački ultradesničarski AFD ne usudi, čak i ne pomišlja, prizivati Hitlera i Auschwitz, najveće stratište u svjetskoj povijesti, te na ulicama pjesmom prizivati pogrom Židova.
Kad imate u vidu da u Europi naprosto bujaju profašističke stranke i pokreti, onda nam ne preostaje drugo nego da ironično uzviknemo: bravo majstori! Ne može to svatko. Jedino slobodarski Split danas može biti razigrana pozornica u izvedbi performansa koji je uvjerljivo prikazao najcrnji mrak koji je ne tako davno zadesio ljudsku civilizaciju. Vlada i njen neprikosnoveni šef time su, kao, jako iznenađeni i zgroženi, začuđeni i funkcioniranjem pravosuđa. Banskim je dvorima u tom izmotavanju nedostajalo samo vječno pitanje: što Vlada ima s takvim divljanjem? Valjda ništa. Navijački su huligani samo uživali u berićetnim zasadama „dvostrukih konotacija“.
Uspjeh spomenute splitske megaprovokacije zagarantiran je jedino u onim državama gdje učesnici unaprijed znaju da su zaštićeni od iole ozbiljnijeg progona. Hrvatske su pravosudne instance, dno dna ionako krajnje problematičnih državnih institucija, od lansiranja zloglasne sintagme tolerirale gotovo svaki ustaški i fašistički eksces. Uvijek se nalazilo neko opravdanje za ponosne nositelje prekršajnih prijava. Do puno ozbiljnijih kaznenih prijava u pravilu nisu ni mogli dogurati.
Kako i bi, kad su se djeca, neki i na pragu umirovljenja, tek malo zanesla „starim hrvatskim pozdravom“ i prisjećanjem na „vođu svih Hrvata“, istog onog kojeg u „grobnici od zlata“ na društvenim mrežama slavi i saborski zastupnik. Čemu represija?! To ostavlja ružan dojam! Tako je bilo na svim Thompsonovim koncertima, na nebrojenim nogometnim utakmicama, a gotovo redovno i na splitskim ulicama.
Nedostaje tek crnokošuljaški marš na Markov trg. Vjerojatno bi se tu policija maknula s punkta koji priječi obilazak trga građanima i turistima da ne bi nervirala mrgodne goste. A možda je samo pitanje kad ćemo gledati i taj prizor. Valjda bi to bio jedini način da Plenković shvati što radi. Ne bi to, doduše, gledao s prozora u Banskim dvorima. Poznavanje razine njegove političke hrabrosti govori kako bi tada bio na nekom dugotrajnijem službenom putu.
Slabije upućenima u povijesna i politička zbivanja nameće se nezaobilazno pitanje: zato je baš Split izlog onog najmračnijeg što baštini suvremena Hrvatska? Razloga je nekoliko, a najjednostavniji bi odgovor mogao biti da je to nerazmrsivo klupko tipičnog splitskog mentaliteta, frustracija vezanih uz Hajdukov povijesni identitet i dvodesetljetne neuspjehe u nacionalnom prvenstvu te specifične gospodarske okolnosti, koje su moguće samo na hrvatskom jugu, posebno u Dalmaciji.
O mentalitetu, zasnovanom na naglašenim emocijama i slavljenju svega vlastitog, nerijetko i omalovažavanju drugih i drugačijih, ne treba puno raspravljati. To konfliktnim slučajevima daje onu vanjsku „fasadu“, prepunu buke i galame.
Puno je osjetljivije pitanje Hajdukove povijesti, što je možda i glavni razlog zašto se navijači, u čijim su redovima nadvladali tipični huligani, nasilni i neobrazovani, pokušavaju ponašati radikalno suprotno onome što je sve do 1990-ih godina karakteriziralo taj klub. Hajduk je tijekom rata prebjegao na partizanski Vis, da bi postao Titov klub koji je s zvijezdom na dresu igrao utakmice s vojnim reprezentacijama savezničkih zemalja. U poslijeratnom su razdoblju, kad je Dinamo bio simbol hrvatstva, važili su za „najjugoslavenskiji“ klub, što im je omogućilo da u sklopu projekta Mediteranskih igara dobiju najljepši i najmoderniji nogometni stadion. Kad je 1980. objavljeno da je Tito umro, suzama su zalili travnjak.
Toga se Torcida danas jako srami, pokušavajući dokazati da je klub jedino mjerilo nacionalnog identiteta. Što su nasilniji i ideološki uskogrudniji, to se smatraju većim Hrvatima, vezujući se uz ustaško naslijeđe kojemu je izvorni Hajduk bio kontrapunkt. Tome je bitno pridonijelo i to da se brojčano naglo naraslom Splitu bitno promijenila demografska i socijalna struktura. To više nije grad „fetivih Splićana“, već u njemu, čak i na političkoj razini, dominiraju doseljenici iz Zagore i Hercegovine. Sve su se društvene vrijednosti u gradu postupno promijenile, mahom u potpunoj suprotnosti s onim što ga je obilježavalo u bivšoj državi. Torcidaši bučno slave kvislinšku državu koja ih je 1941. prodala Talijanima.
Ni to zacijelo ne bi bilo dovoljno za ustaško-fašističko orgijanje da se nema u vidu i dominantni oblik dalmatinskog gospodarstva. Odavno to nije industrija i proizvodno poduzetništvo, već turizam koji sa sobom nosi rentijerski način življenja. Mlađi Splićani u znatnom broju nisu zaposleni u gospodarstvu, nemaju radnointenzivne poslovne navike i uglavnom žive od sezonskog turizma, neki i od dilanja, karakterističnog za sve lučke gradove. Imaju, dakle, višak slobodnog vremena i nastoje ga ispuniti što zabavnijim i uzbudljivim sadržajima.
A gdje ćeš bolje zabave nego „ići u Ajduka“, maltretirati i vrijeđati protivničke navijače i igrače, po potrebi se onako rekreativno potući s policijom?! Ima li većeg uzbuđenja nego provocirati vlast i cjelokupnu domaću u međunarodnu javnost te urlati u čast najvećih hrvatskih i svjetskih zločinaca?! Kako da se onda ne diviš samo sebi?! Ukoliko i nešto zaškripi u smislu policijskog privođenja i iskaza prekršajnom sucu, već će netko dati mig da dosje završi u ladici. Možda ponekad treba i sitna pokajnička riječ, nedaj bože i suzica u oku, što svakog pravosudnog djelatnika dira u dušu. Čuješ no, no i ideš prema izlaznim vratima. U tom trenutku počinješ razmišljati o novoj psini na subotnjoj Hajdukovoj utakmici.
Vrtnja je to u začaranom krugu, gdje su „dvostruke konotacije“ savršeni alibi za izbjegavanje odgovornosti, čak i u slučajevima teškog sramoćenja Hrvatske. S takvim se problemima mogu principijelno suočiti samo ozbiljne države. A znamo koja to nije.
NEDAVNO OBJAVLJENO
