Foto: Robert Mihaljević / Hrvoje Njirić, ugledni hrvatski arhitekt
Ugledni hrvatski arhitekt Hrvoje Njirić u Koprivnici ima pune ruke posla. Prošli tjedan vodio je javnu raspravu o projektu obnove Zrinskog trga, a već u srijedu predstavio je idejno rješenje nove škole na Podolicama.
Njirić je na čelu komisije čiji je zadatak dotjerati projekt obnove središta grada do razine izvedivosti. Dio javnosti burno je reagirao na nagrađeno rješenje arhitektonskog studija NFO na koje je i komisija dala brojne primjedbe.
S njime smo razgovarali u srijedu, nakon što je u Koprivnici odradio konferenciju za novinare o projektu nove osnovne škole.
D: Otkud vi i Koprivnica zajedno?
Riječ je o već ranije iskazanoj želji za istraživanjem novih dijelova naše zemlje u kojima postoji artikulirana potreba prostornih zahvata. Još 2003. godine sudjelovali smo na natječaju za projekt izgradnje gimnazije u Koprivnici i osvojili drugo mjesto. Ispali smo u zadnjem krugu. Već tada smo nastojali podravski ambijent interpretirati na adekvatan način i prilagoditi projekt gimnazije konkretnoj lokaciji.
D: A kako je došlo do angažmana vezanog uz obnovu Zrinskog trga?
Na preporuku mojeg kolege profesora iz Splita koji surađuje s gradskom upravom zamoljeni smo da se uključimo u pripremu natječaja za obnovu trga. Iz tih se razgovora ispostavilo kako imamo mnogo zajedničkih ideja kako gospodariti tim prostorom i na koji način ga oplemeniti i očuvati. Iz toga su proizašli i dalji vidovi suradnje – studija središta grada i škola Podolice.
D: Onda imate prilično dobar uvid u urbanističku i prostornu vizuru Koprivnice. Što je za vas Koprivnica u tom identitetskom smislu?
Ne bih se usudio tvrditi da imam prilično dobar uvid, ali od siječnja se trudim to postići. Bio sam ove godine barem 15-ak puta u vašem gradu, ali ne zavaravam se da to mogu spoznati jednako dobro kao netko tko tu živi. Etiketu da sam padobranac prihvatio sam krajnje dobrohotno i konstruktivno te to shvatio kao kvalitetu čovjeka koji gleda stvari izvana i vidi ih drugačije nego žitelji Koprivnice.
D: Nedavno ste u kontekstu etikete da ste padobranac spomenuli i Fausta Vrančića, slavnog Hrvata uz čije se ime veže izum prvog praktičnog padobrana.
Da, to je taj poticajni i afirmativni način, stajalište da možemo doći do neke sinteze koja je bogatija nego kad je samo gledate iznutra.
D: Ali, što je za vas Koprivnica u identitetskom smislu?
Koprivnica ima svoja zadana urbana obilježja koja bi trebalo učiniti jasnijim i vidljivijim nego što je to danas. Ovo nije bio natječaj kako osvijetliti i opločiti glavni trg, već prije svega način kako protumačiti urbanitet koji tu postoji. I nisu potrebni radikalni zahvati, već određeni pomaci na ključnim pozicijama kako bi taj urbanitet zablistao u punom sjaju. Također, studija koju smo radili pokazuje da uže gradsko središte treba gledati kao niz interesantnih urbanih epizoda povezanih u cjelovit sustav koji nam daje sliku grada. Oblikovati u Koprivnici znači ponašati se vrlo oprezno i s minimalnom dozom egzaltacije. Nažalost, natječaj je pokazao da su mladi kolege otišli korak više u toj želji identitetskog definiranja nečeg što već ima znatnu prepoznatljivost. Trebalo bi u daljnjim koracima projekta za Zrinski trg i ovih tema u centru nastojati da se zatečene vrijednosti unaprijede s minimaliziranim pomacima.
D: Rekli ste da je arhitektima mnogo teže raditi u Koprivnici, nego u primorskim mjestima u kojima je manje-više sve zadano. Na što ste mislili?
Za mediteranski način života gotovo bi se reklo da je opće mjesto koje možete primijeniti od Pule do Dubrovnika. S obzirom na turizam i sve elemente koji promoviraju priobalni način života kao neki ideal za hrvatskog čovjeka. S druge strane, cijeli kontinent, od Slavonije do Zagorja i Međimurja, ostaje nepoznat. Osobno, bilo mi je veliko iskustvo pokušati raditi u Virovitici i Novoj Gradišci. Radeći i učeći u tom ambijentu čovjek počinje sagledavati mnoge stvari. Zahvati u takvom prostoru moraju se provesti s mnogo više pažnje i manje autorskog rukopisa. U mediteranskoj situaciji zna se kako funkcionira riva i gotovo da se može nacrtati tipičan presjek, odnosno slijed more-riva-šetnica-palma-cesta-kafić. Na kontinentu svugdje imamo drukčiju situaciju i odsutnost tog milenijskog taloženja na koji često dolje nailazimo. Ovdje, na kontinentu, povijest seže tek nekoliko stotina godina unatrag. Tu je, dakle, potrebna druga optika i drugačiji senzibilitet. I to je sigurno frustracija za neke arhitekte koji žele svoj rukopis i svoje prisustvo jače utisnuti u ovaj prostor.
D: Nakon objave nagrađenog natječaja za obnovu trga, u javnosti palo je mnogo teških riječi. Od spominjanja divljaštva, fašizacije prostora i gotovo atavističkih strahova da će nam netko uzeti identitet Koprivnice kakvu poznajemo. Jeste li iznenađeni tako žestokim reakcijama?
Iskreno, nisam previše iznenađen. Kad bismo isključili politički predznak i shvatili to kao jasnu brigu stanovnika za svoj grad, onda bi nam to doista imponiralo. No, na žalost, postoje i drugi motivi osim brige za prostor. Ipak, meni je interesantno i važno da je u pripremi natječaja mnogo stanovnika u anketi iskazalo svoj konstruktivan interes da sudjeluje u obnovi trga.
D: S obzirom na sve iznesene primjedbe na nagrađeni rad – vaše iz komisije, ali i zainteresirane javnosti – je li uopće moguće na Zrinskom trgu provesti ideju arhitekata koji su pobijedili?
Ono što je vrijedno u nagrađenom radu je suvisla urbana vizija koja definira ulogu središnjeg trga, a istočnu i zapadnu poveznicu tretira kao spojne prostore jednake vrijednosti na istočnoj i zapadnoj strani.
D: Famozni koprivnički ipsilon?
Da, upravo taj ipsilon. Činjenica je, recimo, da Jelačićev trg tu funkcionira kao trg sekundarnog značaja. Natječaj je iznjedrio, a to je ta padobranska kvaliteta, Nemčićevu ulicu koja dosad nije bila tretirana kao ravnopravna polovica tog para, nego običan dodatak na ova dva trga. U pripremi natječaja, iskreno, očekivao sam nešto poput koprivničkog slova Z s Jelačićevim, Zrinskim i Nemčićevim trgom. Kao neki prepoznatljiv identitet, poput zagrebačke potkove. No, prvonagrađeni arhitekti s pravom su posegnuli za „drugim slovom“ i drugim obrascem, ali koji tretira taj prostor simetrično i daje Nemčićevoj značaj kojeg sada nema.
D: Što biste vi s Nemčićevom?
Taj bi prostor mogao postati značajnija sastavnica niza javnih otvorenih prostora središta grada. Više kao prostor zadržavanja, dakle trga. Očekivao sam da i klizalište bude baš tamo. Nemčićev bi sjevernije od pravoslavne crkve trebala biti zatvorena za promet. Zamislite zimi klizanje među stablima i terasama kafića. Zagrebački primjer Tomislavova trga pokazuje da klizanje nije nužno ploha A puta B, već linija koja vijuga između stabala. Nemčićeva bi time dobila novu vrijednost.
D: A Jelačićev trg?
Na Jelačićevu trgu pak trebalo bi osmisliti neke nove uloge koji će biti u dosluhu s novom tržnicom i svim onim sadržajima iza zgrade gradske uprave. Taj je cijeli prostor danas nedovoljno definiran i slabo korišten.
D: Tvrdite, dakle, da je upravo ovaj nagrađeni rad, unatoč svim manjkavostima, odlična podloga za obnovu Zrinskog trga?
Da, upravo to je na koncu dalo prevagu tom radu. To da je, kako ste rekli, odlična podloga. Nije bilo primjereno ne dodjeliti prvu nagradu, premda je činjenica da nismo dobili rad koji sutra može ići u izvedbu. Potrebne su značajne korekcije, a one proizlaze iz toga da je urbanitet Koprivnice teška i odgovorna zadaća.
D: Znamo da je izrađena i prometna studija. Što je ona rekla za ideju zatvaranja Nemčićeve ulice?
Osobno sam molio da se izradi ta studija jer sam želio vidjeti kako bi u prometnom smislu funkcionirao grad kad bi se Nemčićeva potpuno zatvorila za automobilski promet. No, studija nije izvedena do kraja. Predlaže se sustav koji jednakovrijedno tretira pješaka, vozilo, bicikle, a ja sam htio doznati koje bi sve ulice trebalo aktivirati u okolici Nemćićeve da se promet u središtu nesmetano odvija. Trebalo bi tu studiju nastaviti. Gradska uprava ima saznanja o tome. Ako želimo da lijeva strana „koprivničkog ipsilona“ profunkcionira onako kako je zamišljeno, onda se grad mora suočiti s tim da Nemčićeva od crkve prema trgu može biti bez prometa.
D: Bilo je prigovora i na vašu ideju staklenih paviljona razbacanih oko parka. Otkud to?
To je legitimni i oprobani način ponašanja kojeg ćemo nerijetko naći u europskom gradu. Uz Operu u Grazu postoje takvi paviljoni koji funkcioniraju savršeno. Iste takve sam prepoznao i u Madridu. I u većim i manjim gradovima takve oranžerije ili stakleni paviljoni, koji su minimalna agresija u prostor, funkcioniraju vrlo dobro. Riječ je o malim ulaganjima u gotovo tipske objekte uz koje bi se taj dio središta grada uspješno mogao aktivirati. Tamo bismo, s minimalnim naporom, Trgu mladosti udahnuli novi život.
D: Surađivali ste s mnogim gradskim upravama. Kakva su vaša iskustva s koprivničkom?
Arhitekti gotovo da se dijele na one koji surađuju s privatnim i one koji rade s javnim sektorom. Moj stav je da arhitekt ima javnu ulogu i doprinos zajednici. Zato je moj fokus javni prostor i javni interes. A vaše pitanje… Čovjek se u karijeri susretne s brojnim situacijama. Ono što me veseli u Koprivnici je agilnost gradske uprave, gotovo bismo rekli jasna vizija kamo bi Koprivnica trebala ići. Napori u Kampusu i projekt poduzetničkog inkubatora pokazuju da Koprivnica uključuje u suvremene europske trendove. Pa i prva nagrada za ekološki grad nije slučajna. Naravno da meni kao arhitektu imponira surađivati s takvim gradskim upravama. U nekim sredinama, na žalost, to funkcionira uglavnom po principu političkog angažmana u okviru jednog mandata. Nadam se da ovdje neće biti tako…
D: Radili ste mnogo s Gradom Zagrebom. Kakva su ta iskustva?
To je jedan spor i trom sustav s čitavim nizom ne suviše koordiniranih službi i ne postoji jasnoća vizije razvoja grada. Vrlo teško se na kreativan način uključiti u koncipiranje razvoja. Naše sudjelovanje svodi se na davanje odgovora na neka čisto arhitektonska pitanja vezana uz konkretne objekte i lokacije. Urbanizma gotovo da i nema. Uloga arhitekata u prostornom planiranju Zagreba je neznatna.
D: Izradili ste idejno rješenje za novi stadion na Kajzerici, popularni Plavi vulkan. Nakon uspjeha reprezentacije na svjetskom prvenstvu u Rusiji pričalo se kako je njegova gradnja gotova stvar. Zadnjih se tjedana, međutim, opet piše o novom stadionu – u Maksimiru.
Maksimir nema mogućnost infrastrukturnog razvoja lokacije onako kako to propisuju Fifa i Uefa standardi. Nema mogućnost brzog punjenja i pražnjenja stadiona, pa čak i da ima kapacitet od samo 25.000 gledatelja. Obodne prometnice jednostavno ne mogu progutati taj promet i neizbježno rezultiraju kaosom i kolapsom. Osim toga, postojeći stadion morao bi se rušiti, pa je i stoga skuplji od neke greenfield investicije, recimo u Novom Zagrebu. Je li to na velesajmu ili u Blatu, manje je važno. U svakom slučaju, politika će i tu imati zadnju riječ.
D: U karijeri ste radili na mnogo projekata. Znam da ne volite takva pitanja, ali na koje ste posebno ponosni?
Čini se da je najbolji projekt koji je izašao iz ureda onaj za Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu. To je projekt iz 1999. godine za koji smo dobili drugu nagradu, isto kao i u Koprivnici – izgubili u zadnjem krugu odlučivanja. No, i dalje držim kako bi koncept koji smo tada dali Zagreb stavio na posebno mjesto na kulturološkoj mapi muzeja Europe. Naša ideja bila je da se na toj parceli izvedu četiri shopping centra između kojih bi se, gotovo parazitski, smjestio sam muzej. To je određena vrsta simbioze dvije vrste konzuma – merkantilističkog i kulturnog. Međusobni utjecaji s tankom granicom između njih… Umjetnost izlazi iz institucije u javni prostor. Gradnju muzeja financirala bi upravo ta četiri shopping centra. To je projekt koji gotovo da nema forme, već je bio više logistička operacija kako uopće namaknuti novac za gradnju u siromašnoj zemlji, tek izašloj iz rata. Pobjednički rad bavio se isključivo formom…
D: A najdraži izvedeni projekt?
Stambeno naselje u zagrebačkom Markuševcu. Moja prva ljubav je stanovanje. U tom prigradskom naselju primijenili smo iskustva na sličnim projektima na kojima smo radili u Austriji i Švedskoj. Došli smo do koncepta kojeg zovemo individualno stanovanje u grupi, gdje smo makismalno zgusnuli stambene prostore i pokazali kako se otvoreni javni prostor između objekata može uklopiti u susjedstvo. Kako se živi u stanu i izvan njega, na terasi, atriju, vrtu i trgu. To naselje danas doista živi, ta djeca čas su u jednom, čas u drugom stanu, trče kroz vrtove i dvorišta uzduž i poprijeko… Ljudi su vani, susjedstvo funkcionira kao zajednica, ali otvorena. I ovdje opet ne govorim o formi, već drugačijem modelu stanovanja koji nema za ideal individualnu kuću niti kolektivno stanovanje, već kombinira pozitivne značajke obje tipologije na jedan novi način.
D: Dakle, uvijek zagovarate koncept ispred forme?
Da, to je taj pristup koji zagovaramo i koji želimo provesti i u projektu škole na Podolicama, da pokažemo što je obrazovanje danas. Uvjeren sam da će Koprivnica tim projektom dobiti novu vrijednost, ne samo u prostornom, već poglavito u pedagoškom i socijalnom smislu.
NEDAVNO OBJAVLJENO
