Foto: DANICA.HR / Robert Markulin, predsjednik NK Slavena Belupa
Predsjednik NK Slavena Robert Markulin klubu godinama nije plaćao reklamu svoje privatne tvrtke na stadionu. To nije bio eksces, slučajan nemar, već sustav u kojem je Slaven ostao bez dosta novca.
Markulinova trgovina Pink panter desetljećima je glavni isporučitelj uredskih i drugih potrepština za Slaven. Odnedavno je i veliki dobavljač reklamnog materijala za Slavenov Fan shop.
Ovih smo dana, primjerice, iz klupskih izvora dobili neke Slavenove nabavne cijene za upaljače i ručnike. Bacili smo se na mini istraživanje tržišta i otkrili kako je klub na tom poslu mogao proći i jeftinije. A vjerojatno i skuplje. Kad smo klupskog direktora Vedrana Bačija pitali je li tražio više ponuda, u prvi je tren zašutio. I tek na ponovljeno pitanje uspio prozboriti jedno mlako – da.
Zašto ponavljamo ono što smo već objavljivali proteklih dana? Zato što se svi u Slavenu – od direktora do klupske uprave – prave da problem ne postoji. Kao kad djeca zažmire misleći da će tako ‘čudovište’ jednostavno nestati iz sobe. Neće. I ovdje uopće nije riječ o tome je li na tim poslovima bilo nepravilnosti u formalno-pravnom smislu. Nije naše da to prosuđujemo.
Ovdje se normalizira pojava da najmoćniji čovjek u klubu – osoba bez čijeg se znanja, figurativo, ne može zaposliti ni čistačica, a bome ni voditeljica Fan shopa – ima razgranate privatne biznise sa Slavenom. Koje su išle do te mjere da je u doba dok je bio Slavenov direktor klupskim zaposlenicima božićnicu znao isplaćivati u bonovima koji su se mogli iskoristiti u – Pink panteru.
Zastanimo ovdje na trenutak i zamislimo da je u toj ulozi čelnik Dinama Zvone Boban. Da njegov firma ‘Moja zemlja’ nabavlja ručnike i upaljače za klub, a da mu poduzeće ‘MM Boban Boban’ godinama ne plaća reklamu na stadionu. I da to žbiri iz Dinamove uprave dojave, štajaznam, Tportalu koji potom objavi seriju tekstova o svemu.
Pitanje broj jedan: bi li te informacije ostale samo na Tportalu ili bi ih možda prenijeli i drugi mediji kao zanimljivo i za javnost iznimno važno otkriće. Pitanje broj dva: bi li se nakon toga dogodila posvemašnja šutnja ili bi netko možda zatražio Bobanovu odgovornost. Iz moralnih razloga i opće higijene, prije svega. Pitanja su, dakako, retorička.
Slaven je sportska udruga građana, de facto vlasništvo članova, navijača i lokalne zajednice. Nije Markulinova privatna prćija, premda se on već desetljećima ponaša kao da je. I to je javna tajna, to znaju i pokisli vrapci u Miškininoj.
A tko je, zapravo, čovjek koji Slavenom i županijskim nogometom vlada cijelu vječnost? Uspješan poduzetnik, već dugo dio HNS-ove vrhuške, utjecajan član HDZ-a i osoba s dobrim vezama u menadžerskom nogometnom svijetu. Dakle, javna osoba par excellence.
Poslovni uspon donijela mu je malena obiteljska knjižara i papirnica Pink panter u Koprivnici (danas istoimena trgovina na veliko i malo) koja 90-ih godina sklapa unosne poslove s Podravkom. Postaje njihov veliki dobavljač papira, kasnije i drugih potrepština. Tih je godina, zar ste sumnjali, svatko u Koprivnici mogao otvoriti papirnicu i odmah dobiti velike poslovne dealove s Podravkom.
Sa Slavenom se vrlo brzo uspinje i u nacionalnoj nogometnoj hijerarhiji. Jedno je vrijeme bio dopredsjednik HNS-a, ali i čelnik udruge nogometnih prvoligaša. Iz tog doba, tijekom 2011. datira njegova prva neugodna afera. Novinari Podravskog, naime, otkrili su da je za svoju knjižaru Pink panter iz Kine uvezao hrpu lažnih tonera za HP-ove i Canonove printere. Carina je otkrila da su toneri bili krivotvorine, pa je Markulin morao platiti masne kazne i odštete.
No, njegova najveća afera, kojom su se dugo bavili i istražitelji, bila je vezana uz regionalno smetlište Piškornicu. Markulinova tvrtka Mark-rob, naime, prodavala je Piškornici zemlju i pijesak za prekrivanje smeća. Novinari su otkrili kako je njegova tvrtka (inače tada bez ikakve imovine i operative) 2016. zemlju kupovala od gradskog poduzeća Koming za 30 kuna i potom Piškornici prodavala za 42 kune.
I to bez natječaja jer je Markulin iskoristio raniji poslovni ugovor s malenom tvrtkom Prizma koju je Piškornica te godine kupila od vlasnika Dražena Vlaha za 3,5 milijuna kuna. DORH je dugo provjeravao je li javna tvrtka Piškornica oštećena u tom poslu, odnosno zašto nije zemlju kupovala izravno od Kominga, ali javnosti nikad nisu otkrili što su na koncu zaključili.
Markulin je tih dana u izjavi medijima potvrdio te cijene, ali i poručio da ne vidi u tome ništa sporno jer se tako ponašaju i banke: “Sasvim je legitimno da jeftinije kupimo i skuplje prodamo i na tome ostvarimo profit. Pa to rade i banke i nitko im posao ne dovodi u pitanje”.
Kako bismo kontekstualizirali taj posao, moramo spomenuti i vlasnika Prizme i Markulinova poslovnog partnera Dražena Vlaha koji je nakon prodaje firme postao zaposlenik Piškornice. No, tamo se nije dugo zadržao jer je nedugo nakon smjene aferičnog direktora megauhljeba Mladena Jozinovića završio kao savjetnik u tvrtki hrvatskoga kralja smeća Petra Pripuza.
Vlah je, kako smo proteklih mjeseci otkrili, u to vrijeme imao dobre odnose i s obitelji Šincek koji su ključni akteri nezapamćena ekocida u Lici. U doba Vlaha i Jozinovića Šincekova firma Tipos resurs dovezla je gomile smeća i na Piškornicu. Bogtepitaj kakvo je smeće tada istovareno na podravsko odlagalište na koje je otpad u tisućama tona dovozio i Pripuz.
Vlah je godinama važan član stranke Mreža bivšeg župana Darka Korena. Jedno je vrijeme bio član predsjedništva koprivničkog ogranka, a zadnja službena informacija govori da je ušao u gradski odbor Mreže. Koren je u iznimno dobrim odnosima s Markulinom, pa je odnedavno i član uprave NK Slavena. Valja podsjetiti i kako su Koren i osuđeni direktor Piškornice Jozinović – isti onaj koji je kupovao zemlju od Markulinove firme – u kumskim vezama.
Osim poslovnih odnosa s Piškornicom, tjednik Podravski list 2016. je otkrio i kako je Markulinova firma Mark-rob od Tehnike dobila posao asfaltiranja okoliša nove Belupove tvornice u Koprivnici. U to doba na čelu Belupa bio je Markulinov čovjek Hrvoje Kolarić koji je jedno vrijeme figurirao i kao predsjednik Slavena (Markulin je bio dopredsjednik).
Štos je u tome da je Markulinova firma (tada bez ikakve imovine) asfalt nabavljala iz Bjelovara, a istodobno je varaždinski PZC imao asfaltnu bazu u neposrednoj blizini Belupovih tvornica. Malo je reći da su u PZC-u tada bili prilično bijesni na Belupo. Ali, tko im je kriv kad ne znaju “kupit jeftino i prodat skupo”.
U vrijeme dok je vozio zemlju na Piškornicu i asfaltirao Belupova parkirališta i ceste, Robert Markulin bio je najozbiljniji kandidat za državnog člana Nadzornog odbora Podravke. No, planove HDZ-a i Markulina pomutio je lider Mosta Božo Petrov koji je doznao da je Markulin nekako previše blizak Mamićevoj “nogometnoj močvari”. Pa je kao HDZ-ov koalicijski partner stavio veto na njegov izbor.
Da na koncu rezmiramo: Markulin je postao ozbiljan teret za Slaven. Mogu članovi uprave žmiriti do beskraja (čast iznimkama – bivšim i sadašnjim – koje to ne rade), mogu klupski operativci do sudnjega dana prijetiti tužbama mediju i provoditi ogavne klevetničke obračune s obitelji novinara. Slon je u sobi i neće nestati. Štoviše, bit će sve veći i bučniji.
NEDAVNO OBJAVLJENO
