Foto: PODRAVKA / ARHIVSKA FOTOGRAFIJA
Tatjana Kolarić, ugledna koprivnička profesorica, osvrnula se na tekst o selidbi Podravkine tvornice pekmeza u Varaždin objavljen nedavno na našem portalu. Potvrdila je ono o čemu svjedočimo zadnjih mjeseci – bivši i sadašnji podravkaši iznimno su emotivno vezani uz pogon na čijim je temeljima nastalo ono što danas zovemo prehrambenom kompanijom Podravkom.
S obzirom na simbolički značaj Podravkine pekmezare za cijeli kraj, razmišljanja Tatjane Kolarić o toj aktualnoj temi donosimo u cijelosti. Pozivamo vas da se uključite u raspravu i pošaljete nam svoje mišljenje na: kontakt@danica.hr. Za početak, pročitajte u miru emotivne misli koprivničke profesorice.
“Sjeća li se još netko, osim mojih ostarjelih roditelja, nečega što se u bivšoj državi zvalo samodoprinos? Bio je to iznos koji su izdvajali svi zaposleni u gradskim tvrtkama od plaća da bi se izgradila gradska infrastruktura.
Pomoću samodoprinosa, tako, gradio se vodovod u gradu, provela plinofikacija i napravila asfaltna cesta prema Zagrebu preko Križevaca. Uz sve ostale tvrtke, samodoprinos su plaćali i Podravkaši, Bilokalnikovci, Slogaši, Pomkaši… Praktički svi. Za neke od ovih naziva tvrtki mlađi, moji učenici, nisu ni čuli.
U svojoj sada već dugoj povijesti Podravci nisu uvijek cvjetale ruže. Bilo je perioda kad Podravka nije pomagala gradu, nego je grad pomagao Podravci. Pa je Podravka vraćala na različite načine – sponzoriranjem, davanjem, podupiranjem. Prema sjećanju mojih roditelja, u jednom ne baš blistavom periodu čak je tadašnji „generalni“ poslan u Sjedinjene Američke Države da nauči kako se vodi velika kompanija – i upalilo je! Podravka je nakon toga doživjela veliki uspon.
A sad je, dakle, došao taj trenutak da kao rođena Koprivničanka konačno naglas zbrojim dva i dva i pitam one koji će ovo čitati – kako je moguće da danas onda grad Koprivnica od Podravke traži da plaća toliko visoke režije za vodu i ostalo, da se ne isplati više pekmez proizvoditi u Koprivnici? Za vodu koja dolazi do Podravke vodovodom koji su sami Podravkaši financirali. Tamo u tvornici Kalnik navodno imaju svoj zdenac. Ok. Pa ipak. Ajmo si skresati taj naš gradski, politikanski, cinoberovski, prenavljajući, lakomisleni, samodopadni ego i ajmo se boriti za taj pogon! Ne samo Koprivničanci, nego i Križevčani i Đurđevčani. To je vaša tvornica.
Voda Studena nam je ionako šaptom pala, odavno, i sramotno! A Danica? Danica je u svojim počecima imala najsuvremeniju klaonicu i pogone za preradu mesa tako da su čak Ameri dolazili gledati tu kako to radi. Što se, dakle, tamo točno dogodilo da je klanje preseljeno u Vrbovec? Je li se prtljalo nešto s Todorićevim Agrokorom tad? Zašto se u Danicu nije ulagalo, nije moguće da je sva krivnja na konkurenciji? Očito negdje nekad nismo znali kako i što treba. Ili nas nije bilo briga.
I onda dalje. Pruga. Cesta. Ta pruga i ti natječaji koje pišu oni koje je netko od mojih kolega u školi pustio s dvojkama iz matematike da prođu razred, pa sada nisu u stanju izračunati ni koliko tamo nekakvih cijevi treba da se napravi infrastruktura oko pruge! I onda ću svetogrdno upitati – pa zar sve, baš sve danas mora biti samo prema nekakvim kakti tržišnim zakonima, gdje je nestala zdrava pamet i zdrava logika?
Hoću reći, gdje su sada naši gradski i županijski političari da prozovu i operu ove mulce ‘popravkaše’ iz HŽ-a? Jer danas se kao politika ne smije miješati. U što? Nisu li pruge i ceste naši strateški prioriteti? I ne bi li na pisanju natječaja trebalo zaposliti nekog tko zna računati i pisati? A ne neke nećake i strine koji su jedva prošli razred.
I za kraj. Kad mladi nastavnik dobije svoj prvi posao na probni rok, ne produži mu se radni odnos i on dobije otkaz jer se ne služi standardnim, odnosno pravilnim hrvatskim jezikom (o tome tko je procijenio njegov govor u razredu i koji su bili pravi razlozi može se samo nagađati). A kad neki anonimus napiše zbrčkani natječaj s krivo izračunatim cijevima ili kad se proda punionica vode ili dopusti propadanje pogona – nikome ništa. Onda nikome ništa.
Ako je i zbog dekadencije doba u kojem živimo, previše je”.
NEDAVNO OBJAVLJENO
