Foto: MUZEJ GRADA (osnivač pekmezare Wolf s radnicama 40-ih godina prošlog stoljeća)
Vjerojatno znate za priču da je današnja Podravka nastala na pekmezu. Točnije, na nacionaliziranoj Industriji konzervi braće Wolf koju im je narodna vlast zaplijenila vrlo brzo nakon okončanja onog velikog rata. Zvali su je pekmezarom braće Wolf, pretečom velike koprivničke i hrvatske tvrtke, i taj čuveni pekmez od šljiva do danas je ostao sinonimom za Podravkinu pratvar. Esenciju iz koje je sve nastalo.
Sve je počelo upravo od te slatke mase od kuhanih šljiva pripravljene po recepturi naših baka i poslije se čudesno proširilo na juhe, vegetu i čokolino. Kad su potomci braće Wolf pričali o tome kako je 1934. njihova pekmezara nastala upravo u Koprivnici, naglašavali su da je prevagnuo bogat podravski sirovinski bazen sa u ono doba dovoljnim količinama svježeg voća i povrća za preradu. Druga opcija bila je dolina Neretve, točnije Metković, ali na koncu je izbor pao upravo na podravsko središte. Službeno, Wolfova je pekmezara tijekom 1947. godine odlukom tadašnjih komunističkih vlasti postala – Podravka.
Danas nam kompanijski izvori tvrde kako se čuveni Podravkin pekmez od šljiva uskoro više neće proizvoditi u Koprivnici. To je, vele, gotova stvar. Nedavno su me – potpuno nenajavljeno – posjetila i dvojica radnika Podravkine Tvornice voće u kojoj se proizvode pekmezi, marmelade i džemovi kako bi me upozorila da se taj pogon gasi, a proizvodnja seli u Varaždin. U tamošnju Podravkinu tvornicu za preradu povrća Kalnik.
“Ma već su nas trebali preseliti, ali probna proizvodnja nije išla kak treba. Čujte, nije vam isto kuhati ajvara i pekmeza. Žalosno je sve to, da nam pekmez ode u Varaždin… I da nikome ništ. Ni sindikati nam ne daju da se bunimo zbog toga”, pričao nam je ljutiti podravkaš.
Tvornica u kojoj se proizvodilo oko 3500 tona gotovih voćnih prerađevina godišnje i u kojoj je radilo 60-ak ljudi trebala je, dakle, već biti preseljena u susjedni grad. Još nije, ali ne znači da neće. Radnici koji su nas zamolili da o tome nešto napišemo kažu kako bi se to moglo dogoditi već nakon dovršetka ovogodišnje sezone prerade voća, odnosno najkasnije do kraja godine. Odluka je, doznajemo, već donesena.
Brojke na osnovi kojih je Podravka donijela tu nepopularnu poslovnu odluku kojoj u Koprivnici nitko neće pljeskati vjerojatno drže vodu. Menadžeri s kojima smo proteklih dana neslužbeno razgovarali kažu kako je time moguće ostvariti značajne uštede, a radnici neće ostati bez posla jer je u Podravkinim pogonima u Koprivnici ionako kroničan manjak radne snage. I kako vrijeme odmiče, taj ljudski deficit je sve veći.
Tvornica Kalnik modernizirana je ulaganjem od 30-ak milijuna kuna u nekoliko zadnjih godina. Ima neiskorištene kapacitete za preradu i još nešto što je kompanijskim financijašima jako važno u cijeloj priči – vlastiti zdenac vode koji im usred sezone prerade može osigurati vršno opterećenje do maksimalnih 100-tinjak kubika vode na sat. U Koprivnici Podravka u proizvodnji koristi vodu iz javnoga gradskog vodovoda, a potrošnju plaća javnom poduzeću Koprivničke vode. Uprava je ozbiljno razmatrala opciju izgradnje vlastitog bunara i kod pogona u Koprivnici, ali projekt je zasad na ledu zbog negativnih reakcija javnosti.
Na prvi pogled, svaka ozbiljna kompanijska uprava treba raditi na racionaliziranju poslovanja, uštedama i povećanju učinkovitosti. To nije sporno. Kao što vjerojatno nije sporno da bi Podravka selidbom proizvodnje pekmeza u varaždinsku tvornicu Kalnik u konačnici mogla ušparati, posebno na energentima i komunalijama. Kad su brojke jedini argumenti, tu nema previše dvojbi. Pa i onda kad takva poslovna odluka znači i osjetno manje prihode gradskom vodovodnom poduzeću.
I još nešto: neslužbeno se spominje kako Podravka dugoročno želi svu proizvodnju i logistiku izmjestiti iz lokacije u Ulici Ante Starčevića u kojoj bi ostala samo upravna zgrada. Sve drugo bilo bi prebačeno na druge pozicije: dio u varaždinski Kalnik, a dio u industrijsku zonu na Danici, uz ostale Podravkine tvornice. I to u hladnoj financijskoj analizi na menadžerskim laptopima izgleda prilično uvjerljivo. Ali, gdje je nestala ona čudesna simbioza Podravke i Koprivnice, Podravke i Podravine? Emotivna veza u koju se od pamtivijeka kunu i menadžeri i političari.
Ovdje je, dakle, problem u dvojakim kriterijima zbog Podravkine snažne isprepletenosti politikom. Da je riječ o kompaniji u privatnim rukama, danas vjerojatno ne bi ni bilo polemike o tome je li prihvatljivo da Koprivnica ostane bez proizvodnje pekmeza od šljiva, proizvoda koji je snažno simbolički i emotivno srastao uz Podravkino tkivo. O tome gdje će Tedeschijev Atlantic proizvoditi Cedevitu ili Drkova Vindija svoju goudu teško da bi se ostrašćeno polemiziralo u javnom prostoru.
Podravka, međutim, nije u takvoj situaciji. Njezini čelni ljudi i političari koji je svojataju nikad ne propuštaju naglašavati snažnu lokalnu društvenu odgovornost tvrtke kao nešto što je toliko razlikuje od posve privatiziranih društava kojima je profit glavni credo. I zato je menadžment Podravke na prilično skliskom terenu kad je riječ o selidbi proizvodnje pekmeza u Varaždin. Jer pekmez je simbol i poruka. Koprivnici, prije svega.
NEDAVNO OBJAVLJENO
