Foto: DANICA.HR / Župan Darko Koren i predsjednica uprave Podravke Martina Dalić
Proteklih se tjedana u Podravki i Belupu opet priča o plaćama uz svakodevnu jadikovku o crkavici koju dobivaju radnici u pogonima i na drugim slabije plaćenim mjestima. Uvijek kad se javno objavi prosječna neto plaća u kompaniji – a ona je osjetno viša od najnižih primanja – eruptira val nezadovoljstva.
Tako je bilo i ovih dana. Vijest da je prosječna neto plaća u prehrambenoj diviziji Podravka (bez Belupa, Žita i drugih sastavnica iz grupe) prošle godine iznosila oko 8000 kuna neto ponukala je radnike da javno objave kako u pogonima, skladištima, logistici zarađuju od 3800 do 4500 kuna. Uz rad u tri smjene i vikendom, s 30-ak godina radnog staža.
Javio se o toj temi ovaj tjedan i župan Darko Koren, u prigodničarskom razgovoru u povodu Dana županije. Pitali su ga novinari ePodravine i o Podravki, pa je spremno odgovorio.
„Mislim da je gospođa Dalić kompetentna i stručna osoba, no uvijek se postavlja pitanje suradnika koje ima oko sebe, a čuo sam da je dosta novih ljudi tamo(…) U ovom trenutku nemamo pravo na neke kritike, izuzev možda u onom dijelu da treba kontinuirano voditi brigu po pitanju radničkih prava, o povećanju njihovih primanja i taj odnos plaća između radnika i menadžerske strukture morao bi biti pošteniji.
Paradoksalno je da tamo neki dobivaju po 30-35 tisuća kuna plaće, a nemaju ni približnu odgovornost ni teret, ni ne ulažu mnogo svog životnog truda u posao. Podravka, nije tajna, ima jednu političku komponentu, jer jedan dobar dio njih ne bi bio na pozicijama bez politike. Zato treba inzistirati da odnos plaća radnika i menadžera bude drugačiji“, prisnažio je župan.
No, župan je pritom smetnuo s uma kako problem radničkih plaća u Podravki nije od jučer. Traje već desetljećima. Živi smo svjedoci kako su nam se radnici sa svojim bijednim crkavicama javljali i prije dvije-tri godine. Neki su pokazivali odreske od plaće koja je iznosila samo 3400 kuna.
Podravkini sindikati nisu reagirali na te sramotne brojke, a nije bogme ni župan. Možda jer je tada na čelu kompanije bio njegov prijatelj, danas pokojni Marin Pucar. A sindikati? Oni su doista posebna priča.
Ne znam što se šefovima PPDIV-a, Nezavisnog sindikata i Sinpoda u Podravki mota po glavi kad radnici javno kažu kako u tako uspješnoj kompaniji – koja ruši rekorde u dobiti – jedva da zarade minimalac. Kako nemaju potrebu oprati vlastitu savjest pa barem nešto suvislo javno reći o toj temi, povijesti radi? Da marni kroničari kasnije ne vele kako su sindikalni lideri samo šutjeli i borili se za vlastite guzice.
Ovdje valja biti iskren i priznati kako nova predsjednica uprave Martina Dalić ni po čemu nije odgovorna za takvu sramotu u kompanijskim pogonima i skladištima. Problem niskih plaća ona je naslijedila od svih prijašnjih uprava, ali i sinidikata kojima se fućkalo za to. Bitno je bilo da je njima i njihovima dobro.
I ne samo to: Martina Dalić odmah po dolasku u Podravku krenula je rješevati taj problem, pa su se radnicima plaće u samo godinu dana dvaput podizale. Uzimajući u obzir prvi val povećanja plaća iz travnja lani te drugi iz ožujka ove godine, neto primanja radnika Podravke prosječno su porasla između 980 i 1150 kuna.
O problemu niskih plaća nedavno je javno progovorio i iskusni koprivnički menadžer, bivši direktor u Podravki Zdravko Dimač koji tvrdi kako u kompaniji, tehnološki zastarjeloj i s niskom tehnološkom opremljenošću, da bi se proizveo potreban broj proizvoda radi i 40 posto više zaposlenih u odnosu na, primjerice, Tedeschijevu Atlantic grupu.
Podravka po zaposlenom danas ostvaruje jedva 700.000 kuna prihoda, a Atlantic oko 1,2 milijuna kuna: “Gdje su ti silni zaposleni? Pa svuda po Podravki koja ima visok radni komoditet. Dakle u administraciji, prekobrojnim službama, pa i u proizvodnji. Kako Uprava riješava tu situaciju? Jednostavno tako da određenim strukturama zaposlenih daje niska primanja, time pegla trošak i na taj način se bori za konkurentnost proizvoda”, tumači Dimač.
“Istina, nije to novost, kroz generacije i generacije zaposlenih plaće u Podravki nisu nikad bile velike i ostvarivao se tako rezultat iz kojeg se Podravka razvijala, gradile se tvornice.Samo tada je odnos najviše i najniže plaće bio šest napram jedan. Danas i od dolaska Darka Marinca 2000. godine koji je to uveo, otprilike 60 menadžera u čitavoj grupi Podravka, a naročito Upravi, imaju kroz politiku primanja izraziti nesrazmjer koji stalno iritira i izaziva nezadovoljstvo“, zaključuje on.
Na koncu, valja reći još nešto. Bilo je donekle razumljivo da radnici Podravke prije 15-20 godina grčevito drže svoje radno mjesto i minimalac jer je gospodarska situacija bila takva da se boljem poslu s tom stručnom spremom nitko nije mogao nadati.
Danas, kad tržište rada naprosto puca zbog ogromnog nesrazmjera između potražnje i ponude, gdje se dobar radnik svijećom traži, a plaće nezamislivo rastu… Oprostite, ali kako danas razumjeti nekog tko pristaje raditi u Podravki za 3800 kuna mjesečno?
Napomena: komentar je izvorno objavljen u petak u tiskanom izdanju tjednika Glas Podravine
NEDAVNO OBJAVLJENO
