Bivši podravkaši živjeli su za taj jedan dan u godini. Zašto ga više nema?

Objavljeno, 01. kolovoza 2023. Komentari
# Foto: DANICA.HR / Podravkina fešta umirovljenika 2019. godine
AUTOR
Robert Mihaljević

Poznajem mnoge bivše podravkašice i podravkaše koji desetljećima uživaju u više nego zasluženoj mirovini. To su ljudi koji su stvarali kompaniju i Koprivnicu kakvu danas poznajemo, kažem to bez imalo patetike i još manje pretjerivanja.

Jer upravo ta radnička klasa desetljećima je pristajala na odricanja i mizerne plaće kako bi kompanija viškom dohotka mogla graditi nove tvornice te koprivnički društveni i komunalni nadstandard. Ne treba to nikad zaboraviti. Te ljude. Smjernu radničku klasu na čijim su žuljevitim rukama i u neprospavanim fabričkim noćima svanula neka nova jutra. Zvuči socijalistički i dozlaboga sladunjavo, slažem se, ali bilo je baš tako.

Poznajem, dakle, mnoge podravkašice i podravkaše koji već godinama i desetljećima doista žive za taj jedan jedini dan u godini. On dolazi obično rujnom, u šarene obrise rane jeseni, kad sve miriše na zrelo grožđe i tople zlevanke za vrijedne berače. Tradicionalna fešta Podravkinih umirovljenika. Koje, tko zna iz kojih razloga, više nema.

Mršić vratio

Zlosretna je epidemija tijekom 2020. godine rastužila tisuće Podravkinih umirovljenika i radnika jubilaraca jer je bila otkazana godišnja zabava koja se dotad bila održala 16 puta pod velikim šatorom ispred Podravkinih tvornica. Druženje uz glazbu, ples te brdo hrane i pića održavalo se svake godine početkom jeseni, osim nakon afere Spice kad je tradicija bila prekinuta na par godina.

Potom je 2012. godine tada novi predsjednik uprave Podravke Zvonimir Mršić feštu opet odlučio vratiti znajući koliku ona ima simboličku i ljudsku važnost. Na opće oduševljenje tisuća nekadašnjih podravkaša.

Podravka je, inače, bila jedina kompanija u Hrvatskoj koja je svake godine okupljala sve svoje umirovljenike kako bi im zahvalila na svemu što su učinili za tvrtku. Zadnji put 2019. godine zabavljao ih Vlado Kalember sa Srebrnim krilima. Ljudi dragi, ne moram vam pričati kakva je to fešta bila.

Fešta Podravkinih umirovljenika 2019. godine / Foto: Danica.hr

Onda je, dakle, stigao onaj čudnovati mutant od virusa pa je sve opet naglo stalo. Iz razumljivih razloga. No, uz jedno obećanje uprave Podravke koje je početkom listopada 2020. godine glasilo ovako: „Zbog trenutne situacije vezane uz pandemiju Covida, nažalost, nismo u mogućnosti održati tradicionalnu feštu umirovljenika i jubilaraca. Nadamo se da će se iduće godine situacija normalizirati i da ćemo nastaviti dugogodišnju tradiciju okupljanja naših umirovljenika i jubilaraca”.

Prošla su otad evo skoro tri ljeta, pandemija je otišla kvragu od kojeg je i došla, a o Podravkinoj fešti penzionera više nitko ne govori. Dobro, moram se ispraviti, tu i tamo je spomenu oni ljudi s početka moga teksta, ali u prolazu, tužno, onako između sebe.

Svetešna obleka

„Nismo se dugo vidli, da… Ne viđamo se sad tak često kad više nema naših fešti. A jel znaš morti, jel bu kaj ove godine“, pitao je prošli tjedan na trgu stariji gospodin svoju bivšu još stariju kolegicu, pogleda prepunog čežnje.

„Ne znam… Niko niš ne priča, mislim da ti ne bu ništ, da je gotovo“, tužno će gospođa umirovljenica, na moje oči i uši.

Svake me godine na dan fešte Podravkinih penzića zapadne velika čast da automobilom do feštarskog šatora na Danicu prebacim punicu i njezine prijateljice, bivše radne kolegice, te ih navečer, u dogovoreno vrijeme, pokupim tamo i vratim njihovim kućama. Starije su to gospođe, svaka sa svojim zdravstvenim kartonom i obiteljskim bremenom.

Ali tog dana, ljudi moji… Frizure, svetešna obleka, najbolji parfemi i osmijeh majki i baka podravskih i koprivničkih od kojeg ti srce zaigra najjače. Uživam u tih par kilometara vožnje, u toj nepatvorenoj radosti, mudrosti satkanoj od patnje i odricanja. I rado bih ih vozio svaki dan samo da ostanu u takvom raspoloženju.

Tog posebnog dana u godini, kad više ništa na ovom svijetu nije važno. Kad otmjene dame i gospoda navleku najbolje krpice pa onda nakon hladnog gemišta, soka i zakuske zatancaju na taktove dobro im znanih hitova.

Suze i smijeh

Pa se smiju i prepričavaju zgode iz nekih davnih vremena kad se stvarala budućnost ovog kraja. Pa onda malo plaču zbog onih koji su tu feštu propustili iz onih najtužnijih razloga. Pa se onda opet malo smiju i pjevaju, uz obećanje – do iduće fešte.

Volio bih da ovaj tekst pročita cijela uprava Podravke, a posebno bih volio da ga pročita šefica kompanije Martina Dalić. Ako kojim slučajem to ne dospije učiniti, ja bih molio one iz njezina najužeg kruga da joj prinesu pozornosti štogod iz teksta.

Jer ovih par tisuća ljudi koji su stvarali sve ono u čemu danas uživamo zaslužuje taj trenutak pažnje. I dubokog naklona. Barem jedan dan u godini. Novac, naravno, za Podravku danas nije nikakav problem.

Jedini je problem u empatiji. Ne znam koliko je inače imaju top menadžeri, pa tako i Podravkini, ali znam da postoje te neke vrijednosti, to neko naslijeđe i dug prema onima kojima oči opet zasjaju mladenačkim sjajem u onom velikom šatoru na Danici. Pa makar samo taj jedan dan u godini.

Napomena: komentar je izvorno objavljen u tiskanom izdanju tjednika Glas Podravine i Prigorja


Tagovi: FEšTA UMIROVLJENIKA PODRAVKA PODRAVKAšI

NEDAVNO OBJAVLJENO