OD BIOTERORISTA DO SMJERNIH BIRAČA

Zašto Hrvati već 30 godina uporno biraju križni put i Golgotu

Objavljeno, 12. svibnja 2020. Komentari
# Foto: MARIJA BISTRICA / ILUSTRACIJA
AUTOR
Tomislav Stipić
gost komentator

U kultnom filmu „Brianov život“ Montyja Pythona ima jedna scena gdje osuđenici u redu čekaju na razapinjanje. Jedan po jedan dođu do nekog rimskog uhljeba kojemu se prijave za križ, on ih uljudno pozdravi i objasni im put u sigurnu smrt. Jedan veseljak dolazi, a uhljeb ga pita: “Razapinjanje?

“Ne”, odgovara veseljak, “sloboda”! Rimljanin se najprije pravi Englez, kao da nije čuo, iako mu je 100 upitnika nad glavom i već krene upisivati izbavljenje za nesretnika kadli ovaj sav sretan kaže nešto u stilu „ma razapinjanje, malo se šalim“. I krene u sigurnu smrt pjevajući.

Zašto ova asocijacija? Prije svega zato što nam se cijelo društvo pretvorilo u neukusnu priču nalik onima iz scena Monty Pythona. Ekonomska kriza sama po sebi nije dovoljan okidač za zamisliti se, a borba protiv korone postala je u zadnjih mjesec dana ništa drugo nego cirkus. Da ne kažem leteći.

U tom raspoloženju poput ovaca smo vjerovali svevišnjem Stožeru koji je kriomice skidao svoj „stručni“ plašt od kojeg smo svi oslijepili i navukao onaj stari, dobro poznati – „stranački“.

Mnogi naši sugrađani zbog stožeraških mjera, koje su zbog zdravlja nacije morale biti donešene, ostali su bez posla, prihoda, egzistencije, a tek će se vidjeti svi razmjeri ekonomskog križnog puta do kraja godine kada će tisuće i tisuće očajnika hodati prema Golgoti zvanoj Hrvatski zavod za zapošljavanje. Svi smo mi to u dobroj vjeri prihvatili, ne bismo li spasili ljudske živote, pogotovo naših starijih sugrađana. I ako smo tim mjerama spasili i jedan život – vrijedilo je.

Međutim, samo dva mjeseca od prokazivanja prekršitelja samoizolacije od strane dr. Alemke Markotić kako je svatko od onih koji krše te mjere potencijalni terorist, njezin kolega iz Stožera, dr. Capak, počasti naciju izjavom kako oni koji budu u izolaciji mogu na izbore s maskom. Nebo se otvorilo!

Do prije nekoliko dana samoizolatore se kažnjavalo drakonskim novčanim kaznama, ljekarne su preko osobnih iskaznica provjeravale kršitelje i prijavljivale ih organima gonjenja, građani su poticani na cinkanje sumnjivaca, sanitarni inspektori u pauzama od zatvaranja lokala čekali su napeti kao puške svako sumnjivo kretanje bioterorista, dronovi su prošarali nebo u identificiranju i lociranju kako bi samoizolator zatečen u njivi na traktoru mogao biti uhićen i transferiran.

Tih dana i veprovi u državnim i privatnim lovištima bili su sigurniji od potencijalnih kliconoša virusa uvezenog iz daleke Kine. I onda – hladan predizborni tuš. Samoizolatori nisu smjeli u ljekarne kupiti lijek, ali će moći okrijepiti savjest glasajući.

Naravno, svaki glas je bitan jer miješaju se karte za sljedeće četiri godine, a tu ne smije biti amaterizma. Ako ga je i bilo u domovima za starije u Splitu i Koprivnici, izbori se moraju odigrati maksimalno ozbiljno, uključujući i doprinos nekoliko tisuća osoba u samoizolaciji. Na tragu tih priprema, premijer je slavodobitno objavio kako će svi oni koji su ostali bez stana u zagrebačkom potresu dobiti financijsku injekciju kojom će im država plaćati najam stana.

To je rečeno mjesec i pol dana nakon potresa, naravno, tada se još nije razmišljalo o brzim izborima na kojima bi Andrej Plenković trebao nositi listu stožerne stranke u prvoj izbornoj jedinici, baš onoj gdje je potres prouzročio najviše beskućnika.

Gradonačelniku grada Zagreba i glavnom koalicijskom partneru Milanu Bandiću za izbore se „fućka“ vjerojatno iz razloga što zna da na sljedećim parlamentarnim izborima on i njegova stranka imaju vrijednost olupine neke stare auto-kante na Pripuzovom odlagalištu. Zna to i premijer Plenković, zato je brže-bolje uskočio Bandićevim nesretnim sugrađanima.

Ako bismo ljude u samoizolaciji tretirali kao i do sada, jer mjere samoizolacije nisu ukinute, kako bi onda izgledalo njihovo glasanje i sam izborni dan? Recimo, slika prva. Žena poodmaklih godina dolazi u dežurnu ljekarnu. Drhtavom rukom daje osobnu iskaznicu, magistra ju gleda očima drame s O.K. Corrala i upućuje se na blagajnu. Podaci pokazuju kako je bakica samoizolator. Panika!

Državni inspektor s druge strane žice magistru pita kako žena izgleda. – Paaa, ima crvenu vestu na sebi i drži karanfil u ruci – odgovara ona plaho. – Ta ne smije proći! U roku od par sekundi iza ugla dolazi dežurni epidemiolog i dva zaštitara u crnom i bakica – samoizolator je na sigurnom. – Gospon ja idem na izbore, Capak je rekel da smijem – prosvjeduje baka. – Ne ideš ti nigdje baba! Kakvi izbori, kakvi bakrači! Ideš ti na sigurno dok izbori ne prođu. Pa da mi glasaš za družbu Bere Kvržice, a ja onda da šefu pišem izvještaj  – oštro će isljednik.

Ili, slika druga. Stariji bračni par kreće se ulicom prema biračkom mjestu. Susreće ih susjeda koja je večer prije na balkonskoj trač partiji od treće susjede saznala da je ovo dvoje u samoizolaciji. Ne trepnuvši, upućuje poziv dežurnom inspektoru. – Gospodine inspektore, dvoje sumnjivaca iz samoizolacije kreće se prema biralištu, upravo su izašli iz crkve. – Crkve?! Pa ti su naši, ženo Božja. Puštaj! Na ulazu u biračko mjesto starčiće čeka ljubazno osoblje i bon za ručak. – Izbori su praznik demokracije – blagoglagolji član biračkog odbora špricajući im ruke dezinficijensom.

Po nekim mitomanima Hrvati su izabrani narod. U stvarnom životu sami biramo patnju i bauljamo od izbora do izbora. Sami biramo vjerovati autoritetima nepokolebljivo i nekritički im se klanjajući. Naš križni put traje već duže vrijeme, u posljednjih tridesetak godina konstantno svjesno odlazimo na stratište. Pri tom se čak ni ne šalimo. Odlazimo ponizno i krotka srca.

Na taj način naša sudbina bit će puno gora od nesretnika razapetih u filmu „Brianov život“ s početka teksta. Oni su barem u smrt otišli s pjesmom “Always Look on the Bright Side of Life” (Uvijek gledaj na svijetlu stranu života). Mi bismo mogli jecajući sanjati Gundulićevu „Himnu slobodi“.


Tagovi: GOLGOTA KOMENTAR KRIZNI PUT TOMISLAV STIPIC

NEDAVNO OBJAVLJENO