Ne znam koji me vrag vukao da u ovaj dan dođem na ognjište mog prvog staništa i kamenog kućnog praga preko kojeg sam prvi put pao i okrvavio nos. Četrdeset godina je prošlo otkad sam ovaj meni drag prag prestao smatrati svojim; od onoga dana kad je moj otac pokupio nas četvero i napustio ga zauvijek.
Iz ovog dijela starog Završja napuštanje kućnih pragova i čađavih ognjišta bivalo je stalno i traje to otkad je Boga i svijeta. Ovaj vilajet se ostavljao bježeći od svakog jada i belaja, a gladi posebno. A onaj ko nije praznim sačem poklapao prazno ognjište, lažući djeci da kruh samo što nije gotov, i ne zna što je glad. Ovdje je vatre uvijek bivalo, na korist i štetu posebno, a kruha nikad dovoljno. Ovaj prag kojeg ja u melankoliji snatrim danas prekoračuju samo moj stric i strina, stari i onemoćali. Ovu priču ni načinjao ne bih da me današnji, naoko običan događaj nije vratio unazad svog mog sjećanja i unizio me do posljednjeg ljudskog praga ispod kojeg je još samo bezlična masa ništavila.
Danas je sredina ožujka 1993. godine; ni proljeće, ni zima. Samo žuti cvat drena, razbacan po okolnim šumarcima, naviješta i jedno i drugo. U danima koji slijede može biti takvo vrijeme da se plugovi ubrazde i zemlja primi sjeme oplođujući ga klicom novog života, a i ono drugo, da zapada snijeg i prebriše sve staze i puteljke, s noćima kada i zec bude tražio mater i kad se zaborave i plugovi i oranje, i tako danima. Tako je to oduvijek, a ni jedno ni drugo ne izaziva čuđenje ni strah.
Ta gungula je danas i progon i palež i satiranje nemoćnih, nekim drukčijim simbolom označenih, vjerom ili imenom samo
Dolazeći uz prostrano muslimansko groblje što miruje u sjeni dva zvonika crkve Svetog Ive, primijetio sam dva starca kako kopaju grob
– Ko je to umro – pitam starca prije no što sam ga pozdravio.
– Lula. Noćas – odgovara mi i diže obje ruke s koljena u čemu prepoznajem znakove žaljenja koji se ne smiju do kraja izraziti.
– Kako ti nisi tamo? Kod njegovih? Kumovi smo – pitam.
– Nešto sam nahlađen – kaže mi stric i pojašnjava: “A i ovaj vakat… Vidiš i sam.”
Taj vakat o kojem on govori mnogi smatraju ratom, iako to ni po kakvoj definiciji nije. Više je to gungula, kako je govorio pokojni Lula, u kojoj se ne zna ni ko pije ni ko plaća, kad je htio da objasni nešto što nikome, pa ni njemu samom nije bilo jasno. Ta gungula je danas i progon i palež i satiranje nemoćnih, nekim drukčijim simbolom označenih, vjerom ili imenom samo. To je i strah do kosti, strah od noći i novog dana, strah od svakog pucnja i svačijeg pogleda; vrijeme kada se prebire po sjećanju i prisjeća se što je nekada nekome rečeno ili, možda, nažao učinjeno jer sve se plaća, glavom ili paležom.
Taj vakat drži i mene, priznajem, ukočenih i hladnih nogu, ne osjećam ih, kao da su dva suha drveta, bez sokova i života, nemoćna da se pokrenu, a srce mi udara u vratnoj jabuci i guši me. Stric gleda u pod. Krije suze iz skoro usahlih očiju zapletene u sijedim čekinjama, k’o proljetne lokve u suhoj travi na Krču. Starina je to koju prebacuje preko leđa evo već treći rat, a iz svakoga je izlazio izranjavan i okrvavljen, razbucane duše koju nikada nije uspio do kraja da iskrpi.
Znam da mu brada ne drhti zbog Lule; ta, star je i vrijeme mu je; vakat je u pitanju i to ga razdire. Znam da obojica mislimo o istom i vraćamo se unazad više od pedeset godina, na početak onoga rata i jednog drugog, a istog vakta. Kako i ne bi; ta, nismo jednom prebirali po toj priči, djedu Tadiji i Salihu zvanom Lula.
I tada je cvjetao dren, ni proljeće ni zima. Jedne države je nestalo, a drugu su pravili u gunguli satiranja i progona. Strah se uvlačio u kosti i sve je nekako izgledalo k’o i danas. Doduše, tada sam bio dijete, s početkom upisivanja u svijesti nečega što se zove sjećanje.
Moj djed je imao mnogo djece, a samo sinova deset. Po nekim pravilima, meni nesuvislima i onda i danas, desetom sinu kum je bio kralj. Ta veza kumstvom s kraljem, koji je otišao u prokletstvo zajedno s kraljevinom, učinilo je i svu djedovu obitelj prokletom. Razvrgli su se svi suvezluci, a svi dugovi naprasno zaboravljeni. Tada su obitelji sa dva konja bile rijetke, kulačke; ostali su sklapali suvezluke, obrađujući imanja zajednički, stvarajući pri tome trajnije, prijateljske veze.
Tog proljeća djed je ostao sam. S jedim konjem se ne ore teška zemlja, to je dobro znao, drugoga niko ne nudi, suvezluka niotkud, a strah da će njive ostati neuzorane prizivao je u svijest biblijske gladne godine. Tako je djed živio u strahu sve do jednog jutra, pri kraju ožujka, kada se pred kućom pojavio Salih zvani Lula. S konjem i opravom.
– Utakaj, Tadija, da počnemo s Krčem, tamo je zemlja najtvrđa – rekao je mirno: ” A ovi što tebi prijete, neka udare na obojicu! Nikakav je čovjek ako je i u stradanju sam! ”
Lula je uvijek imao čokanj rakije i lulu duhana, ništa više nije ni tražio, a danas je mrtav i ne treba mu ni to
Toga i drugog dana djed je posijao sve što je odredio. Mnogo godina kasnije, shvatio sam zadovoljstvo ta dva orača, a njihov razgovor, drugoga dana uvečer, trajno mi se urezao u pamćenje. Sjedili su na grubo istesanoj klupi oslonjenoj na kućni zid. Dok su žene raspremale konje, pažljivo slažući ormu, njih dvojica su istresali zemlju iz opanaka, iz dva čokanja naginjali rakiju i razgovarali o tom svom oranju kao o nečem bezvrijednom, tako običnom i najnormalnijem. Ni jednom riječi nisu spominjali rat, a prijetnje da će svakome ko pomogne Tadiji kuća nestati u plamenu kao da nisu nikad ni izrečene.
– Eto, Tadija, mi smo zrno dali zemlji i Alahu. Od nas dosta. Sada neka On upravi s njim – rekao je Lula. Potom je iskapio ostatak rakije, uzeo konja za jular i otišao kući. Tako se te godine završilo oranje i potvrdilo kumstvo posebnim pečatom.
Kasnije, kad nas više nije bilo na Bulića brijegu, otac mi je često govorio: “Kad odrasteš i uzmogneš, pogledaj Lulu, pomozi mu ako zatreba. Takvih ljudi više nema.” Lula je uvijek imao čokanj rakije i lulu duhana, ništa više nije ni tražio, a danas je mrtav i ne treba mu ni to. Njegova blizina, osjećam, makar i mrtvog, treba meni. Baš danas, čini mi se, više nego i jedan drugi dan iz njegova života. Danas, kad su njegovi bližnji k’o zvijeri rastjerani, kada mu grobnicu kopaju njegovi vršnjaci, kao da je kopaju sebi. Ne znam otkud mi ta potreba za Lulom danas, kad me sve oko njega plaši.
Stric ne gleda prema meni, kao da mi olakšava muku. Zna on dobro da se ni ja ne mogu pokrenuti i otići tamo gdje s prijekorom upućujem njega. On bi nekako i otišao, ali štiti mene. Sjeća se on dobro, a ovo je vrijeme za takva sjećanja, kad sam ga optuživao, ne zato što je komšijama, u godini čudnog oranja, nešto ružno učinio, nego zato što nije učinio mnogo više da im pomogne.
– Nije se moglo – ljutito je tad odgovarao: “Bio je to zao vakat!”
Sada on zna da sam mu morao vjerovati. Ništa ne govori, a kao da me pita: Evo, isti je vakat, pomozi! U ime Boga i Zavjeta, pomozi! Tada su silnici u crkvi Sv. Ive govorili fratru: “Ušuti, pope, da ne odeš za njima!”. Danas govore: “Zaveži, pope, i misu govori! Okani se politike!” Onda su ti vagali i odvagali kraljevo kumstvo, danas važu svako; ko nije s njima protiv je njih. I onda i danas. Izađi i napravi tih dvadesetak koraka. Ne govori: Utakaj, Lula! Nepotrebno je jer Lula odlazi sam. Isprati mu tabut do crne zemlje koju je čitavog života istresao iz opanaka, zaslužio je.
Nije se moglo! Bože, zar svo objašnjenje leži u tome? Iz podsvijesti mi pristižu sve same crne misli. I oca gledam, vjerujem da se prevrće u grobu i čujem kako me pita: Sine, zar tako? Zar postoji vrijeme kad se ne može? Zar si zaboravio onaj rat i zar misliš da je Bog ostavio da se sve ponavlja? Lula je mogao ono što ti ne možeš. Ko uvažava svaku prijetnju i sam sudjeluje u njezinim posljedicama. Zar nismo tako, ne jednom, govorili?
Samo da se stric podigne, sada mislim, shvatio bih to kao ohrabrenje i vjerujem da bi me odrvenjele noge poslušale i prešao bih taj kratak put od Luline kuće do groblja. Ali, on se ne diže niti govori, a ja osjećam nekakvu gorku zahvalnost za tu njegovu šutnju.
Jednoga ću dana, sasvim sigurno, nekim mlađima odgovarati: “Nije se moglo”. A već Boga molim da u to i sam povjerujem
Istina je da su bojovnici iznikli ispod svake škrape, udarili na svetinju kućnog praga i grubo izgazili ognjišta s kojih su vatre, polako i s mukom, vjekovima, oplemenjivale jedan poredak stvari i približavale ih božjim zakonima. Oni su danas stvorili i suvezluke sa samim sotonom i sada sapliću svoje opanke, u kojima nikada nije bilo zemlje, u sotonske zakone, a ja, kao, to znam. Znam da će se i njihove opake prijetnje banalizirati i da će “tikve pucati” jer tako mora biti, jer Boga ne bi bilo.
Ali, neki čudan strah, strah od iskona, strah od postanka i opstanka drveni mi noge i ukopava me u ovu stričevu tijesnu sobu koju osjećam kao hladan grob. Danas je, mislim, sam Bog razvrgnuo svoj savez s čovjekom. Po glavi mi udara samo jedna misao: “Takav je vakat”. A znam da je to posljednja brana bijednika i kukavica koja ih miče u opasnu blizinu sotonskim suvezlucima. Jednoga ću dana, sasvim sigurno, nekim mlađima odgovarati: “Nije se moglo”. A već Boga molim da u to i sam povjerujem.
Vrijeme odmiče sporo, a ja danas noću čekam, pod okriljem mraka da bježim, da nikoga ne sretnem i da se ni u čijem licu ne ogledavam, da napustim ovo prokleto mjesto obilježeno svakom vrstom ukletog kumstva. Uskoro će samo četiri stara čovjeka, osjećam da mi za vratom dahću, pronijeti tabut i nevino i krhko Lulino tijelo, a ja se već odmičem od prozora, i sam grob bih izabrao da se sakrijem, da se odmaknem od opasne blizine s koje ću, i ne gledajući, vidjeti Lulino lice kako mi se, nevino i opasno u isto vrijeme, skoro šeretski cereka; kao svaki istinski pobjednik, pobjednik mrtvih nad živima.
Ni hodža ga ispratiti neće jer ga nema. Bez namaza će otići jer ni džamije više nema. Niko se ni Alahu obraćati neće s molitvom da Lulinu dušu u dženet primi. Bit će to slika jednog drugog, ukletog vakta, slika idile u svoj svojoj izopačenosti.
U ono vrijeme ni proljeća ni zime, kraljevo je kumstvo otišlo u prokletstvo. Danas nema Lule, a nit je proljeće, nit je zima. Neka druga kumstva, u nekim drugim opancima, stvaraju druge, opasne suvezluke, suvezluke što u svijest ne mogu da upišu, a prokletstvo je tu negdje. Negdje između Lule, mene i strica, mislim, ili baš na nama.
Piše: Nikola Mihaljević
Foto: Robert Mihaljević
NEDAVNO OBJAVLJENO
