Vrane, lisice i veprove dotjerali smo u kvart. I sad bismo ih najradije pobili

Objavljeno, 24. svibnja 2022. Komentari
# Foto: AZIL DUMOVEC / Vrana u azilu za divlje životinje
AUTOR
Robert Mihaljević

Jedna se simpatična lija proteklih mjeseci često može vidjeti kako u potrazi za hranom bezbrižno tumara Taraščicama i Trgom kralja Tomislava u Koprivnici, najurbaniziranijim i najgušće naseljenim dijelovima grada. Bliski susret s lijom s Tomislavca na Zelenjaku imao sam nedavno i ja.

Lisica je njuškala po travi dječjeg igrališta i gledala svoja posla, ne obazirući se previše na neznanca koji ju je znatiželjno promatrao. Nije bila bijesna, a nije se činila ni blesavom. Tražila je hranu koje u kvartu ima u obilju jer brojne stanarke na javnim površinama, uza zgrade, ostavljaju hrpe otpadaka mačkama koje tamo također rado obitavaju.

To je novo normalno, kako bi rekao naš vrli novi stožer. Divlje životinje u potrazi za hranom sve više dolaze u ljudska staništa. Jer hrane u njihovim prirodnim staništima ima sve manje, a i teže je dostupna. Mijenja se klima, cijeli ekosustav, isključivo ljudskim postupanjem, a urbane sredine postaju utočišta brojnim divljim životinjama: lisicama, divljim svinjama, vranama, srnama.

Dok, s jedne strane, nemilice siječemo šume i palimo travnjake, a s druge, bacamo hrpu hrane u urbani okoliš – što smo, zaboga, drugo i mogli očekivati osim ovog što danas vidimo? Da nam se lija mota po dječjim igralištima, a vrane i gačci grakću pod prozorima.

Lampaši u znak protesta protiv ubijanja vrana na Tomislavovu trgu u Koprivnici / Foto: Danica.hr

A čovjek ko čovjek, najveća štetočina u prirodi, taj bi problem riješio onako kako jedino zna – ubijanjem lisica, veprova, vrana, zapravo svega što mu remeti komociju u životnom okruženju. Jer divljač smeta čovjeku, osim kad mu ne služi za zabavu u lovu pa na nju puca teškom sačmom i karabinima velikih kalibara.

Ovih su dana, tako, opet aktualne vrane, zapravo vrane i gačci koji su se prilično razbahatili upravo u krošnjama na Taraščicama i Trgu kralja Tomislava. Pa, da prostite, seru po parkiranim automobilima i ljudima svojim bjesomučnim graktanjem remete san i poslijepodnevni dremež.

Sreća pa imamo odgovorno i razborito Ministarstvo poljoprivrede koje je gradskim vlastima konačno, nakon višemjesečnog odugovlačenja, dalo odobrenje da potamane sve male ptiće koji su se već izlegli u gnijezdima. Koga, uostalom, briga za male ptiće? Njihovi očevi i majke ionako ne glasaju na izborima.

Ako ćemo legalistički, prema aktualnom pravilniku vrane i gačci su divlje životinje i za njih vrijedi lovostaj u doba kad podižu potomke, dakle od 1. ožujka do 31. srpnja. Tad ih se nikako ne bi smjelo dirati, a ponajmanje ubijati, onako goluždrave i bespomoćne. Kao što se na mlade, šarene vepriće u šetnji s majkom vepricom ne smije pucati premda uopće nema lovostaja za divlje svinje.

 Jer lovostaj ipak vrijedi „za ženku kad je visoko bređa ili dok vodi mladunčad“. Čak i lovci, koji često iz puke zabave uživaju usmrćivati divlje životinje iz svojih skupocjenih pušaka, priznaju kako nije lijepo ubijati male štetočine. Treba, dakle, čekati dok narastu. Zbog čega onda to isto ne vrijedi i za maloga gačka ili vranu? Bog će ga dragi znati. Valjda zato jer više smetaju ljudima u gradovima.

Ovdje, prije svega, moramo sami sebi priznati bolnu istinu: za to da nas divlje životinje sve više akomodiraju u urbanim sredinama najodgovorniji i najzaslužniji smo mi sami. Uništavamo u prirodi i ekosustavu sve do čega dođemo, tragično i nepovratno smo poremetili prirodnu ravnotežu, pa se moramo pomiriti s novim normalnim suživotom. Onim koji će značiti da ćemo u večernjoj šetnji sa psom možda sresti lisicu i vepriće te da će nas rano ujutro vrane buditi svojim graktanjem iz krošanja.

Ne možemo ih ubijati jer su tu zato što smo ih mi na to natjerali, a ne zato što je to bio njihov osobni, voljni izbor. Možemo problemu pristupiti sustavno i studiozno pa, primjerice, kažnjavati sve koji bacaju hranu oko zgrada. Možemo im u rano proljeće uklanjati gnijezda s drveća koja su preblizu zgrada, pa saditi nova za gniježđenje na perifernim dijelovima gradova.

Možda utjecati i na veći broj njihovih prirodnih neprijatelja, poput velikih ptica grabljivica. Ne znam, nisam stručnjak, ali znam da je suživot jedino ispravno rješenje. Suživot, odnosno prilagodba. Onako kako su se vrane i lisice prilagodile nama, tako se i mi moramo početi prilagođavati njima.

U kraju iz kojeg ja potječem u moje su se rodno selo prvi put iz obližnjih šuma počeli spuštati medjvedi u potrazi za hranom. Nikad se to nije dogodilo, ali sad se počelo događati. Zašto? Ponajprije, jer po okolnim brdima, pašnjacima i šumarcima više nema čovjeka, njegove silne stoke koju je čuvao i pasa koji su ih pratili. Divljina je brzo pobijedila. Borovi i druge invazivne biljne vrste čije su mladice koze i ovce rado brstile sad rastu nesmetano i šire se poput ljetnih požara.

Drugo, klima se promijenila. Više nema toliko hrane u prirodi, ali zato je ima u naseljima. U izobilju i lako dostupne. To je mamac za divljač. Dakako, rješenje nije ubijati, premda mnogi zagovaraju upravo to – da se zbog naše komocije mora pucati u svakog medvjeda, vuka ili lisicu koji uđe u naše dvorište. Moramo naučiti živjeti s njima, onako kako su oni učili živjeti s nama.


Tagovi: KOMENTAR LISICE VRANE

NEDAVNO OBJAVLJENO