MINIMALNE PLAĆE U EU

Teško državi u kojoj blagajnica radi za 3100, a menadžer za 100.000 kuna

Objavljeno, 07. srpnja 2021. Komentari
# Foto: ILUSTRACIJA / ARHIVA
AUTOR
Robert Mihaljević

Razina razvijenosti nekog društva i države najbolje se, zapravo nepogrešivo ogleda u tome kolika je zajamčena minimalna plaća koju najslabije plaćeni radnici dobivaju za svoj angažman. I pritom se, dakako, ta minimalna plaća stavlja u koleraciju s cijenama roba, usluga i općenito nužnih životnih troškova. Od kruha i mlijeka do odjeće i grijanja.

U usporedbi s društvom s kojim se Hrvatska uspoređuje još od srpnja 2013. godine, a to je zajednica zemalja Europske unije, prema tom pokazatelju stojimo iznimno loše. Možda smo bolji od Sjeverne Makedonije, Albanije, BiH i Srbije, ali ništa ne može prikriti činjenicu da smo već 8 godina u društvu nekoliko najgorih EU članica.

O tome koliko je minimalac važna kategorija govori i činjenica da je Europski parlament nedavno donio rezoluciju kojom se zemljama članicama preporučuje da minimalac bude dostojan čovjeka te mora biti veći od praga siromaštva u pojedinoj zemlji. Najrazvijenija članica, Njemačka, otišla je i korak dalje te je na prijedlog ministra rada od siječnja ove do srpnja iduće godine odlučila podići minimalnu cijenu sata rada s 9,35 na 10,45 eura. Odnosno za nemalih 12 posto. U Hrvatskoj je prosječna cijena sata rada (dakle ne minimalac) oko 40 kuna, odnosno oko pet eura.

OGROMAN NESRAZMJER

U Hrvatskoj je od ove godine neto minimalac povećan na 3400 kuna, odnosno oko 4200 kuna bruto ili oko 550 eura. Istodobno, u Sloveniji je zajamčena minimalna plaća oko 940 eura, Irskoj oko 1700, a Luksemburgu čak 2200 eura. Hrvatska se, tako, našla na začelju Europske unije, u društvu Bugarske, Mađarske, Rumunjske i Litve. S druge strane, mnoge cijene osnovnih životnih potreba nalaze se u EU prosjeku pa je jasno o čemu je tu riječ.

Ogromnom nesrazmjeru između troškova života i realnih prihoda. Sve dok je tako, mlađi radnici odlazit će u države koje im jamče veća primanja i život dostojan čovjeka.

Privatni sektor, valja to priznati, opterećen je preskupom i prereguliranom državom pa dijelom nije bio u stanju prilagoditi se drastičnim promjenama koje je donio hrvatski ulazak u EU obitelj i zajedničko tržište rada i kapitala. Oni koji su mogli biti fleksibilniji kad je riječ o primanjima radnika, to naprosto nisu činili jer su smatrali kako se ništa dramatično i neće dogoditi.

Na toj crnoj listi našle su se varaždinska Koka, Vindija i Bomax, ali i križevački KTC, koprivnički Bilokalnik i Sloga

Zbog toga su danas suočeni s kroničnim manjkom radne snage, pogotovo u sektoru ugostiteljstva i drugih uslužnih djelatnosti. Sve je više problema i u trgovačkom sektoru u kojem su plaće osjetno niže od državnog prosjeka. I da se ne lažemo, mnogi u tom sektoru opstaju i ostvaruju pozitivan rezultat samo zahvaljujući jeftinoj radnoj snazi.

Kako drugačije objasniti činjenicu da je, primjerice, plaća radnika u trgovačkom lancu Boso, prema podacima iz 2019. godine, iznosila tek 3100 kuna, a u moćnom Konzumu bijednih 3600 kuna neto. Što bi se dogodilo da ti lanci, recimo, povećaju prosječnu radničku plaću za 500-tinjak kuna, što je i dalje ispod razine ljudskog dostojanstva? Njihov sadašnji poslovni model postao bi neodrživ, a dobit bi im bila drastično niža nego sad.

TVRTKE NA CRNOJ LISTI

No, bez toga nema napretka, niti se može reći da smo kao društvo krenuli u pravom smjeru. U doba hrvatske prvotne akumulacije kapitala, što je eufemizam za divlji balkanski kapitalizam i mračnu pretvorbu i privatizaciju kojoj smo svjedočili 90-ih godina, novovalni tajkuni rasli su i bogatili se upravo na krilima prekarnog rada i brutalno potplaćenih radnika. Nije bilo države da ih zaštiti, kao što je nema ni danas.

Suvremenici smo tih događaja pa se jako dobro sjećamo nekih danas poznatih tvrtki koje su sindikati optuživali za izrabljivanje radnika. Na toj crnoj listi našle su se varaždinska Koka, Vindija i Bomax, ali i križevački KTC, koprivnički Bilokalnik i Sloga. No, tvrtke su uglavnom plivale u zadanim okolnostima, a državi na pamet nije padalo da se zamjeraju tajkunima koje je sama stvarala očekujući da će upravo oni pokrenuti svekoliki razvoj društva.

Sjetite se, uostalom, priče o 200 bogatih obitelji, novopečenih kapitalista koje će nam svima donijeti prosperitit. Jer smo, eto, prigrlili slobodno tržište i novo društveno uređenje zvano kapitalizam pa će rezultati doći sami od sebe. Jer je tako i u drugim kapitalističkim društvenim sustavima.

Podravka je prošli tjedan održala glavnu skupštinu dioničara na kojoj se, među ostalim, raspravljalo i o politici primanja uprave kompanije. Ima li sreće i budućnosti za društvo u kojem radnik na traci zarađuje 4000 kuna, a menadžer oko 100.000 kuna mjesečno? Pitanje je, razumije se, retoričko.

Komentar je izvorno objavljen u tiskanom izdanju tjednika Glas Podravine


Tagovi: BLAGAJNICA MENADžER MINIMALAC PLAćA

NEDAVNO OBJAVLJENO