Ako je suditi po depešama koje do mojih ušiju gotovo svakodnevno pristižu iz Podravke, dva su ključna pitanja koja zadnjih tjedana okupiraju majčicu hraniteljicu: čega će biti šefica HDZ-ova frajla Irena Jagarinec i čiji će dvojac zasjesti u upravu – fondovski ili državni.
Upravo ta dva pitanja najbolje opisuju aktualnu Podravkinu zbilju. Prvo jednoznačno otkriva kako je lokalna politika opet na velika vrata ušla u Podravku, a drugo to dodatno naglašava, ali na najvišoj razini. Kao suvremeniku Podravkina 25-godišnjeg batrganja u čvrstim raljama politike mogu prisnažiti samo ovo – čini se kako smo zadnja dva desetljeća spavali čvrstim zimskim snom i odjednom se probudili u, recimo, 1996. godini.
Kao da nismo pregrmjeli neke važne demokratske promjene, kao da nismo ušli u Europsku uniju i NATO i kao da je kompletno domaće gospodarstvo cijela dva desetljeća stajalo na mjestu. I samo čekalo da se naša uspavana ljepotica trgne iz dubokog sna. U međuvremenu je i državni udjel u kompaniji spao na 25 posto, a mirovinski fondovi postali su 50-postotni vlasnici. No, ništa od toga nije važno. Stari dobri HDZ pod patronatom ministra državne imovine Gorana Marića i čelnika HGK-a Luke Burilovića želi politički upravljati tvrtkom i dokopati se svih poluga moći u poslovnoj zgradi u Starčevićevoj. Na djelu je povratak u bolju prošlost, sa svim implikacijama koje taj opasni proces može povući za sobom.
Nasilnim imenovanjem osebujnog menadžera Marina Pucara na čelo Podravke te oktroiranim guranjem članice lokalnog HDZ-a Ljiljane Šapine u kompanijsku upravu, postalo je jasno kakvi vjetrovi u Koprivnici pušu. Ekipa se malo suzdržavala zbog lokalnih izbora, a onda je uslijedila prava kadrovska rapsodija. Kontroverzni menadžer Zdravko Dimač ovih je dana postao važan izvršni direktor zadužen za poljoprivredu, a desna menadžerska ruka postao mu je šef koprivničkog HDZ-a Goran Kovačić. Onaj isti – šuškaju stranačke ptičice – koji se nedavno žestoko usprotivio povratku Dimača u HDZ braneći svoj stav nimalo biranim riječima.
Dok im na nižim menadžerskim razinama sve ide kao po loju, Pucar i HDZ-ova sljedba i dalje ne mogu do apsolutne vlasti u kompaniji. Već mjesecima ratuju s predstavnicima mirovinskih fondova, pucaju na njih iz svih oružja, osvajaju pokoju važnu kotu, ali konačne pobjede još nema
Dimsija, menadžera čiju su karijeru obilježili brojni pravosudni procesi iz kojih je uvijek izlazio čišći od djetetove suze, iz HDZ-a je prije desetak godina zbog nekih ugostiteljskih nepodopština izbacio tadašnji čelnik gradske ogranizacije Damir Polančec. Dimač se nekoliko puta pokušavao vratiti, ali bez uspjeha. Sad je za satisfakciju dobio važnu direktorsku poziciju. I Gorana Kovačića za pomoćnika. Možda se konačno uspiju dogovoriti i o Dimsijevoj političkoj reinkarnaciji.
Dok im na nižim menadžerskim razinama sve ide kao po loju, Pucar i HDZ-ova sljedba i dalje ne mogu do apsolutne vlasti u kompaniji. Već mjesecima ratuju s predstavnicima mirovinskih fondova, pucaju na njih iz svih oružja, osvajaju pokoju važnu kotu, ali konačne pobjede još nema. Prvo je bilo dogovoreno da država daje dva, a fondovi tri člana uprave. Potom je HDZ odlučio izigrati taj dogovor pa je ultimativno inzistirao na omjeru tri naprama tri. No, sudeći prema ovotjednom istupu glavne kompanijske sindikalistice i vjerne HDZ-ove i Pucarove saveznice Ksenije Horvat, inače radničke predstavnice u NO-u Podravke, država sada traži barem omjer 4:2 u svoju korist.
Gospođi sindikalistici i njezinim političkim pokroviteljima jako su sporni članovi uprave koje su predložili mirovinci. Privatni konzultant Damir Sertić jer je surađivao s Mršićevom upravom i Plivin menadžer Marko Đerek jer mu supruga nadzire poslovanje jednog obveznog mirovinskog fonda. Marin Pucar nije im bio sporan. Čovjek koji je u prometnoj nesreći skrivio smrt dva čovjeka, koji je odlazeći iz Podravke uzeo milijunski otpremninu i protiv kojeg traju izvidi Državnog odvjetništa zbog nekih sumnji iz doba dok je bio na čelu požeškog Zvečeva, tvrtke koja je ovih dana završila u predstečajnoj nagodbi.
Stvar je od početka bila jasna. Hadezeovi ljudi koji su dobili Podravku u ruke mirovinske fondove uopće ne doživljavaju ozbiljno. Oni rezoniraju ovako: Podravka je politički plijen, a fondovi su tu samo da daju lovu dok ustreba i ne petljaju se previše u kadroviranje. Ionako, kažu oni, upravljaju novcem kojeg svi mi izdavajamo u mirovinski stup. Prema tom zanimljivom silogizmu, novcem kojeg vi i ja izdvajamo za buduće mirovine iz II. stupa mora upravljati stranka na vlasti. Danas je to HDZ.
Već desetljećima upozoravamo da će Podravka i Koprivnica doživjeti toliko potrebnu katarzu samo ako se kompanija do kraja privatizira. Ako politika konačno s nje makne pogane šape
I na simboličkoj razini novi vladari Podravke otkrivaju kako će voditi kompaniju. Kako čujemo, odlučili su zaratiti s nepoćudnom SDP-ovom vlasti u Koprivnici. Krešu im sponzorstva i donacije. Ozbiljno razmišljaju srezati godišnji budžet namijenjen ženskom rukometnom klubu Podravka koji je zbog golemih dubioza završio u rukama Grada. Pa nek se Grad njime bavi. S nogometašima Slavena imaju ozbiljne planove. To i ne treba čuditi. Marin Pucar karijeru je počeo kao nogometni golman, a njegova desna ruka – kompanijski potpredsjednik Vedran Šimunović – bio je aktivan nogometaš. Da stvar bude jasnija, najbolji frend im je član izvršnog odbora Šukerova i Mamićeva HNS-a Robert Markulin.
Ima tu simbolike koliko hoćete. Svaki tjedan Pucar i njegovi liblinzi igraju rekreativno nogomet na glavnom terenu Gradskog stadiona u Koprivnici. Dakle – glavnom terenu. Menadžeri Podravke i Slavena. U Slavenovim dresovima, u organizaciji kluba, na stadionu u gradskom vlasništvu. Zamislite, recimo, da se na maksimirskom stadionu redovito privatno rekreiraju Mamić, Todorić, Šuker, Bandić, Barišić i njihovi prijatelji. Da se za njih otvara stadion, iznose dresovi te poslužuju osvježavajuća pića i ukusna jela.
Već desetljećima upozoravamo da će Podravka i Koprivnica doživjeti toliko potrebnu katarzu samo ako se kompanija do kraja privatizira. Ako politika konačno s nje makne pogane šape. Bili smo izgubili svaku nadu u ozdravljenje, ali onda smo opet osokoljeni ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Jebiga, naivno smo mislili da ćemo pokupiti ono najbolje iz uljuđenog, civiliziranog svijeta sa stoljetnom demokratskom tradicijom. Bili smo u krivu. Nama očito ni dragi Bog pomoći ne može.
NEDAVNO OBJAVLJENO