„Za nas četvrtak 29. lipanj ništa ne znači!“. „Dan baš kao svaki drugi!“. „Za nas je arbitražni postupak nepovratno kontaminiran!“ „Nećemo ni prisustvovati objavi presude arbitražnog suda i sasvim nam je indiferentno kako će ona glasiti!“. Tako ili nekako slično odjekivale su svakodnevno poruke s televizije, crnile su se masnim slovima odštampane u svim tiskovinama. Identično su govorile važne i manje važne ličnosti ove zemlje. Jednostavno opća suglasnost.
I, eto, taj korumpirani sud objavljuje svoj pravorijek. Nikada, u mirnodopsko doba, ničemu nije bilo posvećeno toliko pažnje kao toj presudi. Neke tv postaje su već satima ranije, prije čitanja presude, imale specijalne emisije posvećene toj arbitraži. Doslovno od jutra do noći. I opet su se javljali političari, pravni stručnjaci, obični ljudi, zainteresirani ribari… Kažem, nikada ničemu nije posvećeno toliko pažnje, vremena, a bogami i energije kao toj, za nas nepostojećoj odluci arbitražnog suda. Naravno s jednodušnim zaključkom – baš nas briga kako je ta arbitraža završila. Za nas ne postoji. I basta! A ja nisam mogao da se ne upitam kalo je moguće da toliko pričamo o – za nas – pravno nepostojećem arbitražnom postupku? Pa kako bi to izgledalo da nas se sve to slučajno tiče i da nam je to štoviše važno?
Iako sam svjestan da pišem o nečem što pravno ne postoji, a ja – sasvim nerazumno -i pored toga praktično cijeli dan provedem uz tv ekran, osjećam neodoljivu potrebu da i sam barem nešto o svemu kažem, kad sam već toliko o tome slušao zvane i nezvane.
Nakon objave presude svakome je postalo jasno da je ona za nas maksimalno nepovoljna. Slovenci su, čini se, dobili i više nego što su se i u najružičastijem snu nadali. To je toliko jasno da o tom najvažnijem dijelu (presudi) arbitražnog procesa i ne treba poseban komentar. Ali isti dan počelo se postavljati pitanje odgovornosti za tu katastrofalnu odluku arbitraže. Eto, baš o tome želim nešto napisati. Ići ću čak i dalje pa pokušati utvrditi krivca za sam taj sukob sa Slovenijom oko Piranskog zaljeva ili još poetičnije Savudrijske vale.
Neki su krivca pronašli u pok. Ivici Račanu i njegovom famoznom sporazumu s Drnovšekom. Doduše po tom sporazumu Slovenija je dobila negdje oko 2/3 dijela spornog akvatorija, a po ovoj presudi dobiva nešto više od 3/4 dijela. Inače spomenuti sporazum nije nikad pravno zaživio, a i inače mi se nekako ne čini logičnim da se Račan proglasi glavnim krivcem.
Onda je na red došao i cijenjeni akademik Davorin Rudolf. Sigurno se sjećate koliko je tek on govorio o tome kako smo mi potpuno u pravu i kako je pravno potpuno nemoguće da mi izgubimo taj spor
Drugi su spominjali Sanadera pa se i on osobno pojavio na ekranima da podsjeti kako je on zapravo dao ostavku, jer nije želio da dođe do arbitraže, a on dio svoje zemlje (čitaj mora) ni pod kojim uvjetima, ni zbog bilo kojeg cilja ne prodaje. Stvarno zvuči herojski, ali ja se opet upitam, kako je znao da arbitraža mora za nas loše završiti, i nije li bilo daleko ispravnije da se protiv toga bori svim silama, nego što napušta brod odmah čim primijeti da je malo vode počelo prodirati u brod čiji je on kapetan.
Na red je došla i Jadranka Kosor, koja je sklopila sporazum s Pahorom o provedbi arbitraže. Ona se pak jučer svojski trudila da objasni da je taj sporazum bio nužnost da Hrvatska uđe u Europsku Uniju. Nama pak ostaje na slobodu da se sami opredijelimo što je važnije. Ili ulazak u EU, ili nastavak borbe za taj dio mora. Kako se ja trudim da ovaj članak bude sasvim objektivan, neću ovaj put s vama, štovani čitaoci, podijeliti svoje mišljenje o tome što ja smatram da je važnije. U svakom slučaju, toliko o Jadranki (baš zanimljivo ime u kontekstu cijelog slučaja).
Onda je na red došao i cijenjeni akademik Davorin Rudolf. Sigurno se sjećate koliko je tek on govorio o tome kako smo mi potpuno u pravu i kako je pravno potpuno nemoguće da mi izgubimo taj spor. Jučer suočen s tom nemogućom mogućnošću, mogao je tek izraziti svoje zgražanje nad tolikom nestručnosti članova arbitražnog suda.
Dala se osjetiti u mnogim komentarima sumnja o korumpiranosti samih sudaca. To je nekako normalni refleks na opće prihvaćeno mišljenje o toj pojavi kod naših sudova. To mišljenje o sucima onda se prelijeva i preko naših granica.
Očito je da i nakon odluke ove arbitraže spor sa Slovenijom se nastavlja. Mogao bi se čak i pojačati do neželjenih razmjera. Pa tko je zapravo kriv što uopće imamo taj spor sa Slovenijom? Na to imam odgovor i zato sam i pisao ovaj članak. Kriv je Josip Broz Tito. Da on nije na čelu pobjedničke partizanske vojske ušao čak i u Trst, protjerao Talijane, pa onda Istru darovao Hrvatskoj, a Sloveniji Slovensko Primorje, mi taj sukob sa Slovenijom uopće ne bismo imali. Dakle, krivac je jasan.
O AUTORU
Mladen Godek bio je drugi liberalni gradonačelnik Koprivnice. Nakon izbora 1997. godine na toj je funkciji naslijedio prethodnika, također člana HSLS-a Vinka Špička. Godek je osoba bogate javne i političke karijere. Bio je općinski sudac, odvjetnik, gradonačelnik, saborski zastupnik, član najviših tijela Hrvatskog helsinškog odbora. Karijeru su mu obilježile oratorske bravure i beskompromisna borba za slobodu i ljudska prava.
NEDAVNO OBJAVLJENO
