Jučer sam sahranio strica Iliju, pretposljednjeg iz roda Sočivica; posljednji sam ja, danas na putu za nigdje. Čekam vlak na splitskom kolodvoru, pa preko Zagreba i Austrije do nekog poznanika u Njemačkoj, a dalje, vidjet ću. Ni zemlju u koju ću još nisam odredio, svejedno mi je. Trebat će mi pomoć za neko vrijeme, da sredim papire, tako se to kaže, da mi neka zemlja odobri ulazak, što dalje to bolje, jer sam, konačno, odlučio da putujem bez povratka.
Pošao sam zorom, u ovaj ponedjeljak, tri dana pred Božić, iz kuće pokojnog strica, svoju sam u ovom ratu izgubio, iz Gornjeg Vakufa, pa preko Prozora i Duvna. Nisam htio na Bugojno; poštenije rečeno, nisam smio, iako bi taj put bio bliži i lakši. Strah me emocija, lijepih i dragih uspomena i slika koje sam trebao zaboraviti, a nisam. Strah me nekih i poznanika i prijatelja. Ništa im ružno učinio nisam, oni to sigurno znaju. Strah me i suza u ovo hladno jutro, ne trebaju mi, pa kad se nisam u ovih pet godina otiskivao tih desetak kilometara, niz Vrbas, zašto bih i danas kad sam odlučio sve zaboravljati. Čudno, ni nervozan nisam. Nimalo. Putujem u jednom pravcu, tako sam bar odlučio, a ne žuri mi se.
Znam da će biti hladno gdje god da pustim korijenje, ako je to više i moguće. Svejedno, ovo bi trebao biti jedan kraj i jedan početak, a ja i u ovom sudbonosnom danu ne osjećam ništa. Samo praznina, čudna praznina što koči sva čula, umrtvljuje ih, stvara bezosjećajnost na sve što me okružuje, pa mi ni prostor ni vrijeme ne znače baš ništa.
Čudno neko blagdansko raspoloženje, mislim, a i moje je raspoloženje nikakvo, pa sve mjerim po svom ćeifu, a i taj moj ćeif je gori od nikakvog. Sve mi je ravno
Premještam se iz kolodvorske čekaonice na rivu i gledam prljavo, lučko more. A ta voda koja me nekad opčinjavala i bojom i mirisom i nekim iskonskim zovom sad mi ne znači ništa. Voda k’o voda, smrdljiva i prljava, jednaka onoj u Vrbasu, koji u ove dane, hirovit i moćan, ojačan otopljenim snjegovima i obilnim kišama, udara u vrbike i zapliće u golo korijenje, bezuspješno odbacujući plašt satkan od plastike i kartona, nagorenog drveta i svega što je ljudima u jednom trenutku za nešto trebalo. Na rivi dvije velike jelke iskićene sijalicama i nekim đinđuvama. Malo svijeta u pokretu. I oni koji prolaze, žure, ne uspijeva ih okrenuti nikakav zvuk, kao da je i njima svejedno što se oko njih događa.
Čudno neko blagdansko raspoloženje, mislim, a i moje je raspoloženje nikakvo, pa sve mjerim po svom ćeifu, a i taj moj ćeif je gori od nikakvog. Sve mi je ravno. Taman da potres ili neka druga sila survaju ove Dioklecijanove podrume u more ne bi mi ništa popravilo niti pokvarilo.
– Hoće li u Knin doći Božić – čujem djevojčicu u naručju majke.
– Hoće, sine, hoće, pa kakav bio da bio – odgovara mlada žena.
– A šta će mi donijeti – pita dijete.
– Neka ne donese belaja, za ostalo ćemo lako – odgovara žena.
Pecne me ta riječ belaj k’o ubod ose, tako nekako i boli. Skoro nesvjesno krenem za tom ženom. K’o poznata mi i bliska, kao neko iz moga roda ili komšiluka. Uvjeravam sebe, a znam da to nije istina, da bih i da nije progovorila znao odakle je. Po hodu, širokom pogledu, crtama lica i sjeti u očima. Po svemu. Sustižem je u kolodvorskoj čekaonici; ne zaustavlja se. Kroz široka vrata izlazi na peron i ulazi u najbliži vagon, odmjerena koraka i sigurna, vidi se da joj to nije prvi put. (Kasnije doznajem da joj je dijete bolesno i često posjećuje liječnika u Splitu. Ulazim za njom i sjedam u isti kupe. Putnika kao da i nema. Djevojčica me gleda velikim, okruglim očima modre boje. Ne skida pogled, čini se, pun straha. Osjećam nelagodu. Da razbijem tu neugodnu tišinu kažem.
Zagledam se u tu nepoznatu ženu, možda i nametljivo. Čini se dosta mlada, ako je u ovom vremenu uopće moguće određivati starost na osnovu izgleda. Ako ne lijepa, onda sigurno simpatična i mila
– Izgleda, mala dobro sluša.
– Šta će. U ovih šest godina je proživjela čitav život. I stasala i ostarila. I vidjela ono što nikada neće. Akobogda.
– Odakle ste gospođo?
– Od Kraljeve Sutjeske – kaže.
– Kamo putujete?
– U Knin. Tamo živimo.
– Onda ste vi iz Knina.
– Nisam. Za muku mogu biti od svugdje. Gdje me život baci tu sam. Nikad me niko ni pitao nije gdje i što hoću – objašnjava mi.
Zagledam se u tu nepoznatu ženu, možda i nametljivo. Čini se dosta mlada, ako je u ovom vremenu uopće moguće određivati starost na osnovu izgleda. Ako ne lijepa, onda sigurno simpatična i mila. A možda su, opet, moje procjene izazvane nekim drugim porivima i zato manjkave i nesigurne. Gleda kroz prozor vagona, a jednom rukom privija dijete k sebi. Čitavim likom odaje brižnost. Hoću da pitam, kada je otišla iz Kraljeve Sutjeske i zašto. Kako to da je baš u Kninu. Koga sve ima u obitelji. Nije valjda sama sa nejakim djetetom. Kako bi grozno bilo to trajanje njih dvije, mislim, pod vlašću života, tog tiranina kojem ravna nema.
Riječi mi ostaju u pola grla i ne pitam ništa. Sjećanja me pritiskaju ko mora, ružna ko stvarnost. Svako pitanje bi bilo izlišno, možda i uvredljivo. A i što da je pitam kada odgovore znam. Nepotrebna muka i meni i njoj. Gledam u djevojčicu, a vidim samo konture. U tim obrisima je drugi lik, nestao devedesetdruge godine i zaleđen. Mnogo godina je prošlo od tada, taj lik se sigurno mijenjao, dobio neku drugu sliku, meni nezamislivu. Koliko li puta vrtim film te večeri u maju? Jedna druga djevojčica je imala šest godina i velike, okrugle i modre oči. Tada sam je gledao zadnji put i otišao, na tu jednu noć, roditeljima u Gornji Vakuf. Bili su stari i sami u jednom vremenu strave. I uplašeni.
Sutradan djevojčice nije bilo, ni njezine majke. Neke komšije su mi rekli da su, s povećom grupom, te noći otišle, uz Koprivnicu, prema Kupresu. Nisu mi znali reći koliko je u tom bilo sile i straha, a koliko je to bila odluka moje žene. Mnogo kasnije sam čuo da su se zadržale dva-tri mjeseca u Banjoj Luci i otputovale na istok. Neki su mi pričali da su u Beogradu, neki, pak, da su viđene u Pančevu. Od čega i kako žive niko mi nije znao reći.
Prije godinu dana dobio sam poruku; da se vraćati neće, da im ja više ne trebam i da se ne brinem. Čudna neka briga o brizi onoga koji više nikomu ne treba. Ja sam ipak iz te poruke zaključivao da još nije sve gotovo, da će se vratiti ili da ćemo se negdje naći, samo da se smire uzavrele strasti i da život prohoda. Ništa od toga dogodilo se nije.
Kažu da se od stvarnosti ne bježi, kao da i ja to ne znam, i da će moja prtljaga ružnih slika uvijek biti ista i da im nijedno mjesto neće mijenjati težinu, ma što ja mislio o tome
Još mi nekakva magla nagriza osjećanja, mnogo toga mi nejasno lebdi, skoro ništa objasniti ne mogu, kao da sve stvari više nemaju svoja mjesta, a ja se osjećam iščupan, zajedno s korijenjem i bačen u vjetar. U ovom ratu sam izgubio roditelje, prirodnom smrću, ako je to važno, a ja mislim da je to bilo od tuge i umora, od straha i nevjerice, od nasilnih gubitaka nekih drugih, svejedno koliko bliskih.
Za moje godine kažu da su najbolje, a ja k’o siroti malac, bez zaštite, pun straha, krhak i loman, nesiguran u sebe i u sve ono što me okružuje, na opasnom putu nezamisliva odredišta. Osjećaji su mi k’o u dječjoj bajci, pomućeni i razrušeni, pa sve mislim da se ovo putovanje i ne završava, jer bi ja tako želio, da sva putovanja, uostalom, čine samo jedan krug i da nema jednom dostignutog cilja i da nikada i ništa nije novo. Ja, naprosto, samo bježim, bježim od zla koje ni definirati ne mogu, a spas tražim u tutnju kopita ili točkova, svejedno; je li to od iskona, ne znam, ali znam da samo bježim. I da u svijesti nosim teret užasnih slika uokvirenih za vječnost. Kažu da se od stvarnosti ne bježi, kao da i ja to ne znam, i da će moja prtljaga ružnih slika uvijek biti ista i da im nijedno mjesto neće mijenjati težinu, ma što ja mislio o tome.
U kupe ulazi zgodan mladić, kratko ošišan; ne kaže ni dobar dan. Ne zamjeram mu, mislim da bih mu s mukom odgovorio.
– Kako ova mala ima lijepu seku – obraća se djevojčici pružajući ruku da je pomiluje po kosi.
– Prođi me se! Vidiš da ti mogu biti majka – odgovara mu žena i ne pogledavši ga.
– A, gdje ti putuješ – okreće se meni.
– Daleko – kažem.
– Onda ćemo dugo zajedno.
– Ne znam koliko je to zajedno.
– Ja putujem do Münchena, starcima za Božić. Iz Viteza. A odakle ti ideš?
– Iz Gornjeg Vakufa.
– Misliš iz Uskoplja?
– Svejedno, može i tako.
– I ti putuješ nekom?
– Nisam. Nemam kome.
– Nisi ni oženjen?.
– Ne znam. Sada sam sam – već pomalo susprežem bijes.
– Znači, otišla! Mora da nije bila naše vjere – nastavlja on s pitanjima, a ja se počinjem osjećati kao da sam na ispitivanju u policijskoj stanici.
– Kako znaš koje sam ja vjere – pitam ga već pojačanog glasa.
– Nisi, valjda, musliman?
– Nisam, ako je to važno.
– Kako da nije važno? Oni su sada naši najveći neprijatelji.
Ne odgovaram ništa. Začudo, i mom neugodnom suputniku nije više do pitanja. Okreće se i izlazi iz kupea. Gledam u leđa tog momka u kožnoj vjetrovci, ne znajući da li da mu se divim ili da ga žalim. Ništa mu nije nepoznato. Sve je, po njegovom, došlo na svoje mjesto. Taman kao da je dočekao vrijeme velikih mudraca, mesijama ravnih, pa razriješiše nešto što ni Bogu nije uspjelo, ili, baš njemu u inat. Konačno postojimo mi i oni, i vjera naša i njihova. Nema ničega između, ničega kao da i nije bilo. Bože, mislim, koliko bi zasebnih svjetova trebalo biti na ovo malo zemlje.
Znam što će mi objašnjavati i što će zapitkivati. Ne smetaju mi njegova pitanja, niti ih se bojim. Plaše me moji odgovori, njih me je strah
Vlak već dobrano odmiče sjeveru kroz kamene udoline, nenastanjene skoro. Svako malo pogled se sretne s ruševinama nekada ljudskih nastambi. Uz neki proplanak pase po desetak ovaca, bez čuvara. Slika neke iskonske idile, početak Stvaranja koje ništa ne opterećuje. A ruševine, govorim sebi. A ruševine… Boga među njima sigurno nema. Ustavljamo se na nekim stanicama čija imena ne pamtim. Ne primjećujem da neko ulazi i izlazi. Putovanje k’o obavijeno prokletstvom, bezuspješna imaginacija normalnog. Sve do Knina šutim, zaokupljen sobom. Djevojčica gleda u pod ili ravno mene u oči. Da li i ona u meni, pitam se, traži ono što i ja u njoj? Budim li joj slike naprasno ostavljenog doma, možda šljive uz plot ili izlizanog kućnog praga? Možda joj sličim stricu ili nekomu još bližem? Nepoznatoj ženi se ne obraćam, niti ona meni. Tek u Kninu sam joj poželio sretan Božić. “Hvala. I vama”, odgovorila je i otišla. Vratio se i moj suputnik iz obilaska vagona. Vjerovatno nije našao neke “lijepe seke” pa mu i moje društvo ne dođe na odmet. Ako ostane sa mnom, mislim, bit će to prava mora. Znam što će mi objašnjavati i što će zapitkivati. Ne smetaju mi njegova pitanja, niti ih se bojim. Plaše me moji odgovori, njih me je strah. Ne slažemo se ni u čemu, a, opet, dosta mi je laganja, samome sebi i drugima.
– Ode ona gospođa. Dobro bi bilo da je produljila. A, i ne izgleda loše.
– Što će. Ide kući.
– Kako ljudi mogu živjeti u ovoj selendri? Vitez je za njih Carigrad.
– Svaki zavičaj je Carigrad, a on je jedan.
– A, kako to da ste vi tako loše prošli u Uskoplju u ovom ratu ? Bili ste u Hercegovini, pa ništa. Nisu ni oni neki borci, samo puno pričaju.
– Eto tako, loše – kratko odgovaram, a sve se bojim da se ne upustim u nepotrebna objašnjavanja o tom lošem. Morao bih dokazivati da smo svi loše prošli, da su oni u Vitezu prošli i gore i da još imaju vremena da prođu još gore. Držat ću se da ne počinjem tu priču, mislim, a prisjećam se nekih ranijih mojih objašnjenja drugima, sličnih njemu.
– Mi smo mislili da si ti, inžinjeru, pametniji – redovno su odgovarali.
– Stvarno ti je žena otišla – pita smijući se, čini se, pun cinizma.
– Je. Otišla je – kažem, a osjećam da mi krv udara u lice.
Mislim da ga molim da me ništa više ne pita ili da promijenim vagon. Krivim sebe što sam pratio tu nepoznatu ženu, ona je razlog njegova druženja sa mnom. Nije mi trebalo ni podsjećanje na bolne likove, a sada me hvata strah da ću do kraja života u djevojčicama od pet-šest godina s velikim, modrim očima i kosom boje meda, prepoznavati moju najveću muku iz ovoga rata. Vraćaju mi se slike iz tog prokletog maja 92. godine i početka jednog kraja.
Te noći, kada sam otišao da zbrinem roditelje, ludost je dovršavala svoj pir. Vratio sam se na zgarište, dim i ruševine. Najljepši dio Bugojna, Čipuljići, više nije postojao
Živio sam sa ženom i mojom Sanjom kad je sve počelo. Pucalo se na sve strane i rušilo nemilice. Strojevi iz “Rodića”, tamo sam radio, odavno su, konvojima, išli put Hercegovine. Žena me je molila da napustimo Bugojno, uvjeravala me da je vrag došao po svoje, ali, još nije sve propalo i još ima mirnih mjesta gdje se može početi iznova. Nisam vjerovao da je hod ludosti nezaustavljiv, a i koju stranu da odaberem kad će jedno od nas uvijek biti opasan stranac.
Te noći, kada sam otišao da zbrinem roditelje, ludost je dovršavala svoj pir. Vratio sam se na zgarište, dim i ruševine. Najljepši dio Bugojna, Čipuljići, više nije postojao. Prije samo jedan dan, ženu sam uvjeravao da to što se događa pojedinačni su slučajevi. Vlast, ma kakva da je, brzo će to spriječiti. Tek kasnije sam shvatio da nisam shvatio ništa, od početka. Čipuljića, uz proplanak, svejedno što mu ime značilo, više nije bilo. U njemu ni moje kuće, ni moje žene, ni moje Sanje. Iza toga su hodili sve sami crni dani, a ja bih sada trebao objašnjavati ili pravdati nešto što ni sam sebi objasniti ne mogu.
– Mi smo u Vitezu sve očistili. Sada je sve naše – počinje moj zemljak opet svoju priču.
– Zato ja i odlazim – ne mogu više da izdržim: – Zato i odlazim da se nikada ne vratim! Zato što ste vi sve očistili i zato što je sve vaše! Uživajte u toj svojoj čistoći, imat ćete i kada da je prljate! – Šta je? Izgleda, ti gori od onog balijskog fratra!
Više me iz pameti izgoni njegov mir na moj bijes.
– Jesam – govorim: – Gori sam i od tvog balijskog fratra i od svih balija i fratara zajedno!
Govorim sebi u njedra, već na vratima kupea. Tumaram uskim hodnikom, torba mi zapinje za nekakve kvake, a ja proklinjem konstruktore vagona, i Vitez i Čipuljić, i balije i fratre, i nepoznatu ženu i sva putovanja, makar raju vodila. Pred očima mi mrtav stric Ilija, koliko prije dva dana, susjedi i poznanici, jedan drugi fratar i ta tužna noć koja me potjerala.
Okupilo se mnogo svijeta u toj noći, da čuva mrtvaca. Običaj je to koji obavezuje i one koji pokojniku nisu bili skloni. Sijelo k’o sijelo, kada je pokojnik star, i opušteno. Priča se i zapitkuje, prisjećaju se ljudi i dobrog i lošeg. I pije se. Nazdravlja se živima i duši pokojnika. Od kud god krenu sve priče završavaju na ratu. Što se uradilo, što je trebalo, a nije, što je ko izgubio, a što dobio, i tako nekako. Sve dok se moj uvaženi i priznati susjed ne dosjeti važne stvari; što se trebalo uraditi, a, eto, nije.
– Srušili smo im džamiju – kaže on: – Pa, što smo dobili? Ništa. Oni će opet napraviti džamiju i eto ih opet tu, kao i da nismo ništa uradili. Groblje! Mi smo trebali uzeti bagere i ovo prostrano groblje iz temelja poravnati! Nišane i ograde survati u rivinu i gotovo; ničega nije bilo! Eto, to smo trebali uraditi.
Žamor se tada pojačavao i priča se počela širiti; o katastru i uknjižbama, o njihovom groblju na našoj zemlji, o privrženosti i izdaji, o našoj dobroti i toleranciji, obraz se ne spominje. A a meni se danas zakašnjela muka puna čemera i jada penje uz grlo, u hladnom i sivom hodniku vagona na putu prema Zagrebu.
NEDAVNO OBJAVLJENO
