Foto: ILUSTRACIJA
I to se dogodilo. U finalu Lige prvaka dvije engleske momčadi (Liverpool – Totenham), u finalu Eurolige dvije engleske momčadi (Arsenal – Chelsea). Da bi stvar bila još intrigantnija, od ove četiri momčadi tri su iz istoga grada – Londona.
Europska natjecanja traju već 60-ak godina i nikad prije to se nije dogodilo. Takav trijumf Engleza u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu! I to baš u doba Brexita, rijetko glupe političke odluke koja je isključivo posljedica nikad prevladane prepotencije nekadašnjih gospodara svijeta.
Ali, ne treba zaboraviti da su oni nogomet izmislili. Osjećali su se toliko nadmoćnima da do polovice prošlog stoljeća uopće nisu niti sudjelovali na svjetskim prvenstvima i olimpijadama. Povukli su se u tzv. splendid isolation. Tu i tamo su pozvali na Otok neku reprezentaciju ostatka kontinenta, uvjerljivo pobijedili i dalje uživali u svojoj nadmoći. No, 1953. godine su pozvali čuvenu mađarsku „laku konjicu“ na Wembley i ‘popili’ šesticu (3:6).
Godinu dana kasnije otišli su na revanš u Budimpeštu, da speru tu ljagu. Puskas i društvo zgazili su ih ovaj put sa 7:1. Ipak, nije izostao čuveni engleski humor. Jedan novinar je napisao: “ Prisustvovao sam pogrebu engleskog nogometa u Budimpešti. Tijelo dragog pokojnika je spaljeno, a njegov pepeo razasut Dunavom“.
Nakon toga, nastupilo je – sivilo. Istina, reprezentacija je 1966. godine postala svjetski prvak na svom terenu, ali bio je to kontroverzan naslov. Pobjedonosni gol Hursta u finalu protiv Njemačke najvjerojatnije nije bio, lopta nije prošla gol liniju. Ali nije bilo VAR-a, i tako to… Možda je u tome razlog zašto tog famoznog VAR-a još uvijek nema u Engleskoj.
Klubovi su tu i tamo postizavali uspjehe, ali sve je to bilo sporadično. Drugi su bili bolji – reprezentacije Njemačke i Italije, a naročito Brazil, Argentina. Također i klubovi iz Njemačke, Španjolske, Italije. Od reprezentacije i klubova poznatiji su neobuzdani, razulareni i divlji engleski navijači. Njima je na kraj stala tek „čelična lady“ Margaret Thatcher (dao Bog nama jednu takvu). Nogomet kojeg su prezentirali bio je teško gledljiv. Igranje dugim loptama, neprestana nabacivanja u 16 metara. Bez duha i vica, što reći – industrijski nogomet.
Ali, posljednje desetljeće donosi korjenite promjene. Bogataši iz Rusije, Amerike i naročito Arapi nalaze svoj interes i ulažu ogromne pare u engleske klubove. Kupuju se ponajbolji svjetski nogometaši, dolaze najbolji svjetski treneri. I ružno pače odjednom postaje bijeli labud. Njihove utakmice plijene kvalitetom i napetošću. Tereni su sjajni (engleska trava), stadioni puni, navijanje frenetično, ali sportsko, neizvjesnost i napetost utakmica vrhunska. Mislim da svi istinski ljubitelji nogometa uživaju. I nije čudo da su utakmice Premierlige najgledanije. Tako su stvoreni uvjeti za čudo iz naslova ovog teksta.
Deklarirani sam navijač Barcelone. I Messija naročito. U njegovoj igri nalazio sam opravdanje za tolike sate, tjedne i godine provedene uz nogomet. Najbolji strijelac i najbolji asistent, a da ne govorim o potezima tijekom utakmice koje suha statistika ne bilježi. Nakon ne baš uvjerljive igre u Barceloni, ipak uvjerljiva pobjeda (zahvaljujući Messiju) 3:0. Revanš u Liverpoolu, a protivnik još bez najboljih Salaha, Firmina, Keite. Tko uopće sumnja u ishod? Ja ponajmanje. Rezultat? Dakle, 4:0 za Liverpool.
Ovo se već otima svakom logičnom objašnjenju. Možemo sad pričati o nevjerojatno lošoj igri obrane (četvrti gol će godinama biti sprdnja na You tubeu), nepostojećoj veznoj liniji i Messi koji svakim trenutkom utakmice postaje sve rezigniraniji i apatičniji. Slučajna pobjeda Liverpoola? Ma, ni govora! To je pobjeda duha i karaktera.
Totenham pak u polufinale Lige prvaka ulazi bez najboljeg napadača Harryja Kanea. Na prvoj utakmici nema ni Soona. Gube doma 0:1. Ajax je postao hit. Svi se dive toj mladoj poletnoj momčadi iz Nizozemske. Vremena Johana Cruyffa se vraćaju. U Amsterdamu vode na poluvremenu 2:0. Sve je riješeno. Je li? Totenham u ludoj završnici na koncu pobjeđuje 3:2, nezadrživi Lucas Moura svoj treći gol daje u 6. minuti nadoknade vremena. Sreća? Možda, ali sreća prati hrabre.
Jedva smo se oporavili od šokova utorka i srijede. U četvrtak na redu su polufinala Eurolige. Utakmica Valencia – Arsenal odudara od ostalih utakmica. Nekako je neobično normalna. Arsenal dolazi s prednošću od dva gola, a i u gostima pobjeđuje sa dva razlike. Sve normalno?! Ali, ipak da se spomene: Arsenal se u engleskom prvenstvu bori za četvrto mjesto koje vodi u Ligu prvaka. U posljednje četiri utakmice čak tri je izgubio. Osvojio je jedan bod od dvanaest mogućih. Padne li nekome na um misao o nadmoći engleskih klubova – eto, i nad španjolskim.
Možda je to mogao izmijeniti zadnji polufinalni susret. U njega Chelsea ulazi kao veliki favorit. Ima 1:1 iz Frankfurta. Ali, ne da se Eintracht. I on postiže u Londonu 1:1 i nakon produžetaka – penali. Prije zadnje dvije serije Eintracht je u prednosti. Vodi 3:2. Ali, njegova zadnja dva izvođača promašuju, a dvojac iz Chelsea pogađa. Sreća, rulet? Svakako ima i toga, ali ima i pitanja koncentracije i vjere u sebe.
I tako, dva engleska finala u dva najprestižnija europska klupska natjecanja. Određuje li to nadmoć engleskog nogometa u budućnosti? Na to pitanje svakako bih odgovorio potvrdno. Bez previše filozofije.
O AUTORU
Mladen Godek bio je drugi liberalni gradonačelnik Koprivnice. Nakon izbora 1997. godine na toj je funkciji naslijedio prethodnika, također člana HSLS-a Vinka Špička. Godek je osoba bogate javne i političke karijere. Bio je općinski sudac, odvjetnik, gradonačelnik, saborski zastupnik, član najviših tijela Hrvatskog helsinškog odbora. Karijeru su mu obilježile oratorske bravure i beskompromisna borba za slobodu i ljudska prava.
NEDAVNO OBJAVLJENO
