Foto: FACEBOOK / Krematorij nacističkog logora Dachau
Nikad tužnijeg dana. Gorčina u grlu, a srce mi udara visoko u vratu, odzvanja damarima, u očnim kapcima osjećam njegov udar, a ja svakakva i nikakva, ni zdrava ni bolesna, samo tužna, beskrajno tužna.
Nije to ona tuga što dolazi iza nekog dragog gubitka, niti tuga iz ljubavnih jada, a obje sam proživljavala, nego nešto čudno i povrh toga, nešto što ne titra i ne treperi, ne udara krvlju po licu, ne jari niti oči magli, nego ledi, naprosto, samo ledi, blijedi i koči. Usahnjuje. Nikad se ovako osjećala nisam. Nije valjda nekakva bolest, mislim, a opet ovakvo stanje ne pamtim.
Nije nekakva čudna i nepoznata bolešćurina, tješim se, drukčije bi, valjda, sve to izgledalo. Svaki mišić mi napet ko luk, poigravaju tetive na nogama, kao pred neku sudbonosnu trku, na čijem cilju ne nalazi nešto isuviše važno, nešto što istrčati se može samo jedanput.
Vjerujem da Boga hulim, ali se danas osjećam tako da za mnoge ljude ne bih mogla tražiti milost od Njega, iako znam da je to On drukčije odredio
Sjećam se da sam ovakvo podrhtavanje viđala kod životinja kad ih goni pas ili ih vode na klanje. Strah je to, konačno zaključujem i vjerujem da i nema neke razlike između životinja i ljudi, kada i jedni i drugi osjete opasnost, kad sve miriše na neki veliki gubitak ili sam kraj. Vjerovatno su nam ti trzaji, taj zort, ta spremnost na skok i trk, ostavljeni u amanet od samih početaka, od vremena kad su ljudi i životinje koračali i zajedno i jedni protiv drugih.
Danas mi se čini da se sve izmiješalo, to između ljudi i životinja, pa ni jedne ni druge ne mogu dovesti u jedan smislen red. Vjerujem da Boga hulim, ali se danas osjećam tako da za mnoge ljude ne bih mogla tražiti milost od Njega, iako znam da je to On drukčije odredio.
Sjedim u kući, okružena mačkama. Trinaest ih je. Nikad nisam poklanjala pažnju gatanjima i predviđanjima, igri datuma i brojeva i nekim čudnim hirovima prirode, a sad mislim da je broj mojih mačaka, taj broj trinaest, u nekoj sudbonosnoj vezi s onim što se događa meni i mojim mačkama. Ljubav prema tim životinjama nosim oduvijek. Nisam istraživala odakle je to došlo i kad se uspostavila ta veza. Bila je to datost, ta veza između mene i njih, a sve ostalo i nije bilo važno.
Sad mi oko nogu svijaju, izdignutim i ukočenim repovima miluju me i mijauču. Sve osim jedne. Taj trinaesti mačak, Crni mu je ime, a dobio ga je po nadimku moje rahmetli sestre, mirno prede na kraju sećije. Tamo gdje sam ja običavala prileći i baš tamo nasloniti glavu. Nasmijem se i sve mislim da on zna da treba poremetiti taj broj trinaest i na taj način odagnati ovaj strah i prekinuti ovaj bezizgled, moj i svih mojih.
Odzvanja moj lagani smijeh, odbija se od zidova i titra, hoće da izađe vani, da prkosi, a mene hvata jeza, led mi se penje kičmom, visoko gore do usta, i usne mi grči, uhvaćene u nečem zabranjenom i neprikladnom jer smijehu vrijeme nije. Dozivam māčka, a on se ne pomjera.
Moj djed, rahmetli Pašaga, dimnjačar u vrijeme Prvoga rata, imao je šest odraslih sinova. Ovaj podatak je važan jer su šestorica odrasle braće ratovali na strani Carevine
Dosad bi, na moj najslabiji mig, znao skočiti mi u krilo, maziti se i nježno me grebati pa bih ga se jedva otarasila. Misli mi uranjaju u nešto što se zove parapsihologija ili tako nekako. Gledam tog crnog mačka, a plovim daleko u prošlost, u vrijeme koje ne mogu da pamtim, a sve mislim da sam i tada, tako davno, poznavala jednog drugog mačka i da je ovaj moj samo reinkarnacija njegova.
Priča oko tog mačka nabijena je tako zbiljskim, a nesretnim događajima da je ona u mojoj familiji bila više od običnog pripovijedanja. Moj djed, rahmetli Pašaga, dimnjačar u vrijeme Prvoga rata, imao je šest odraslih sinova. Ovaj podatak je važan jer su šestorica odrasle braće ratovali na strani Carevine. To nesretno stanje je moga djeda uzdiglo na vrlo visoko mjesto u njegovoj čaršiji. I vrlo ugledno. Svi su ga pozdravljali s poštovanjem, a sam je Car, iz Beča, slao izaslanike s kolajnama, čak i zlatnim satom s carskom posvetom, a da bi i na taj način bila izražena zahvalnost za uslugu u krvi koju je moj djed dao za obranu Carevine.
Možda u svemu ovome i nije tako važno, ali su se svih šest sinova iz rata vratili živi i zdravi. Nešto važnije bi, možda, bilo to da je jedan od te braće, moj rahmetli otac Mustafa, 1942. godine bio odveden u logor Mauthausen.
Nije se bavio nikakvom politikom, niti se protiv novog Reicha bunio, pa nikad nije odgonetnuto zašto je odveden. Tada je sa sobom, slučajno ili namjerno, ponio odlikovanja i taj carski sat, kod tih nadljudi, gospodara života i smrti u tom logoru, poslužili kao nekakva ozbiljna i važna garancija da moj otac ne bi mogao, po nekom njihovom redu stvari, biti osoba protivna zakonima više rase i poretku jednog novog carstva određenog za vječnost.
Kad su na kraju rata Saveznici ušli u taj logor i oslobodili logoraše, u još uvijek bolesno pedantnoj arhivi ljudi i stvari našli su sva odlikovanja i taj zlatni carski sat te ih vratili mom ocu. Ne znam gdje je i kako završio taj zlatni carski sat, niti znam bi li meni danas bio od kakve koristi.
U vrijeme prije tog logora, moj djed je imao mačka, ne znam kako se zvao, a kažu da ga je volio više no mnoge vrijednosti što su ga okruživale. Bila je to obostrana ljubav. Ne znam je li moj djed bio sujevjeran, ali iz priča koje su dopirale do mene dalo bi se zaključiti da je njihov odnos bio nešto što se ne da objasniti. Je li mu taj mačak bio ko neka relikvija, kao neke moći ili zapis što su čuvale njegove sinove na frontu?
Mnogo je svijeta otišlo da vojuje. Sela su opustjela. Sije i žanje samo staro i nejako. Gluha plandišta i pašnjaci, a samo lavež pasa udahnjuje život ili ono što je od njega ostalo
Je li on u svojoj golemoj brizi razgovarao s mačkama kao da se obraća svojoj djeci ili je u tom suodnosu samo utapao svoju bol, ne znam, ali je za vrijeme tog rata mačku bilo dozvoljeno i ono što nikome drugom nije.
Jednog dana moj djed je krenuo u čaršiju, da se spusti dolje do dućanā, da sretne prijatelje, po običaju popriča i nešto kupi. Nisu to bili nekadašnji silasci ni razgovori. Iskričavi i vrcavi, šeretski, podsmješljivi i uvredljivi, snisishodljivi i oholi. Lažni. Sada je i sam hod drugačiji, napetiji i težak, okovan, a razgovori brižni, u pola glasa, sa strahom, ali i otvoreni i iskreni.
Mnogo je svijeta otišlo da vojuje. Sela su opustjela. Sije i žanje samo staro i nejako. Gluha plandišta i pašnjaci, a samo lavež pasa udahnjuje život ili ono što je od njega ostalo. Po sokacima preskaču mačke. Namnožilo ih se. Skaču po tarabama, zalaze u kuće, drijemaju lijeno i ne plaše se. K’o pošast koju je Bog pripustio u zlo vrijeme. Kad se djed sreo s kim se trebao sresti, popričao o čemu je trebalo popričati, kupio je kilo mesa, dobro ga uvezao u bijelu bošču i pošao kući. Na putu, negdje u dnu sokaka, sretne ga prijatelj, trgovac, i upita.
” Pašo, što si to toliko zavezao u tu bošču? Nije mačak?”
” Malo mesa”, odgovori mu on.
” Što, bolan, meso tako zaveza u bošču? Što ga kriješ?”
” Rat je, prijatelju! Rat! Ima svijeta gladna. Uzdahnut će neko meso, ako ga vidi. Grehota je.”
Trgovac se samo nasmije i ode svojim putem. Djed je došao kući, padala je i neka sitna kiša, a nana je bila u komšiluku. U sobi je bio samo mačak. Da nani ne bi kvario sijelo, a i on se sjetio da je u čaršiji nešto zaboravio, ostavit će meso i vratiti se. Ako meso ostavi tamo gdje ga nana neće vidjeti kad se vrati, od ručka neće biti ništa. Da istjera mačka iz sobe? Ne, to ne bi mogao. Da to riješi, djed odluči zatvoriti mačka u pećnicu od špareta, a meso ostaviti nasred sobe i nana će ga, čim se vrati, vidjeti. I uradi tako.
Ubrzo se vratila da sprema ručak. Nađe meso i obradova se. Naloži vatru, a meso odnese pod česmu u dvorištu da ga opere i pripremi. Kada se vratila, vatra se već dobro rasplamsala, a iz pećnice su dopirali slabašni udarci. Otvorila je pećnicu i vidjela opečena mačka u posljednjim trzajima.
Kada se djed vratio, nana je šutjela, a u sobi nije bilo mačka. Pogledao ju je, a ona mu, nevoljko i sa strahom, ispriča što se dogodilo. Prestao je jesti, digao se od stola i izašao vani. Vratio se tek u noć. Nejaka djeca su se sklanjala u kut, a nana je pokušavala objasniti kako se to s mačkom dogodilo. Govorila je kako je vidjela da je mačak skočio u pećnicu, kako su se vrata pećnice sama zatvorila, kako je vatra bila prejaka, a ona je u rukama držala meso, kako ju je sve to zbunilo i uplašilo, kako se nije mogla snaći i dogodilo se to što se dogodilo. Djed ničim nije odgovarao na tu priču, niti je svojim ponašanjem ili nekom drugom gestom dao naslutiti da nekoga optužuje za taj belaj.
I sada je rat. Odveli su sve ljude i moga poznanika, mesara. Samo poneko žensko čeljade prođe sokakom, a ja se ne usuđujem prići ni ulaznim vratima
Otad u našoj kući mačaka nije bilo. Kažu da je djed, na sokaku ili avliji, svaku mačku obilazio u velikom luku, a kad bi neka tuđa ušla u kuću, naređivao je da se istjera, ali bez upotrebe sile ili povišenog glasa. Je li djed sebe optuživao što je posumnjao da će mačak pojesti meso ili ga onečistiti? Je li mislio da je njegovim nesretnim nestankom poremećen jedan sklad koji je u našoj familiji vladao? Je li kasnije, u jedno drugo vrijeme, odlazak svoga sina u logor dovodio u vezu sa smrću svoga mačka, ostala je tajna, ali se meni danas pred očima izmjenjuju slike mačka, moga mršavog oca i velikih, užarenih peći.
Kad se moj otac vratio iz logora, sjećam se, našu kuću su često obilazile komšije, prijatelji i znatiželjnici. Često su pitali mog oca.
” Pa, dobro, Mustafa, šta si ti sve te godine radio u tom logoru?”
” Ubacivao mrtve “, mirno je odgovarao.
” Kakve mrtve, bolan?!” pitali su dalje.
” Ja i još jedan, Poljak. Za ruke i za noge. Zanjihaj jednom, dvaput i u peć. Jednostavno, k’o mačke.”
Bila sam dijete, a te mrtve, te peći i te mačke nisam nikako mogla da složim u jednu sliku. Sada se i ne sjećam kako sam tada doživljavala taj rad moga oca, ali znam da su me ti razgovori dovodili u neko posebno stanje, neku mješavinu nevjerice i straha.
I sada je rat. Odveli su sve ljude i moga poznanika, mesara. Samo poneko žensko čeljade prođe sokakom, a ja se ne usuđujem prići ni ulaznim vratima
Znala sam da ljudi umiru i da se pokapaju, ali da se bacaju u peć, to u svojoj mašti nisam mogla nikako složiti. U tom komšiluku je bila pekara. Tamo sam uzimala kruh i vidjela peć u kojoj se on peče. Bila je to najveća peć koju sam mogla zamisliti, ali nikako nisam mogla shvatiti da u jednu takvu peć ubacuju, makar i mrtve, ljude. Pa, što onda kada se ispeku, mislila sam, gdje ih onda ubacuju, tovare, ili tako pečene sahranjuju ? I kakve veze s njima, s tim pečenim ljudima, imaju mačke?
Ne znam da li se tada rodila moja ljubav prema mačkama ili su taj posao obavili geni moga djeda, Paše. Bilo kako bilo, otad sam okružena mačkama, mojim najboljim drugovima i prijateljima kojima ravna nema. Danas moje mačke mijauču, zavijaju i cvile i taru svoju naelektriziranu dlaku o moje noge. Pecka me to iskrenje iz njihova krzna, a ja kao oduzeta, obenđijana nekim strašnim urokom, ne mogu da se pomaknem. Znam da su gladne, a ja ničega nemam da ih nahranim.
I sada je rat. Odveli su sve ljude i moga poznanika, mesara. Samo poneko žensko čeljade prođe sokakom, a ja se ne usuđujem prići ni ulaznim vratima. Ima prstenja i lanaca, ogrlica i naušnica, a tek sada vidim svu bezvrijednost tih zlatnih đinđuva. Sve bih to dala za hranu mojim mačkama, makar ona trajala samo dan ili dva. Možda će i mojim mačkama uskoro poigravati damari, zatezati se tetive na nogama, obuzimati ih zort i skok će im prerastati u trk ka izbavljenu i slobodi i nekoj hrani koju će im sam Bog podariti.
Zamahujem rukom ispred očiju, stiskam očne kapke do boli i pritiskam sljepoočnice da tu crnu sliku izbacim iz mog vidokruga. Ne ide
Kako da izađem i prodam sve moje drangulije, kad mi je pred očima samo najcrnji mrak i jedna užarena točka u sredini, kao otvorena vrata užarene peći. Odveli su sve ljude, kažem, pozatvarali ih po salama i školama, tako su mi rekli; sve se pretvorilo u jedan veliki zindan, a ko god prođe sokakom znam da je zaptija. Ja zaptije nikad voljela nisam, pa ni sada, makar nosili hranu mojim mačkama.
Odrasla sam i sada znam kako su izgledale peći u Mauthausenu, a znam da ovdje takvih peći nema. Zamahujem rukom ispred očiju, stiskam očne kapke do boli i pritiskam sljepoočnice da tu crnu sliku izbacim iz mog vidokruga. Ne ide. U taj ram, kao u slici nadrealizma, tamo gdje je i nemoguće moguće, uskače silueta moga oca, Mustafe, teškog tridesetosam kila, koliko je imao kada je došao kući, titra u jari iza otvorenih vrata peći i smije se.
Bože, mislim, jesu li i ove zaptije slične onima iz Mauthausena, ili su, prosto, njihovi izdanci? Hoće li i oni graditi iste peći i kad će iz tih dimnjaka početi kuljati onaj ogavni i slatkasti dim? I ko će sada, težak tridesetosam kila, jer takav mora biti, zanjihavati jednom, dvaput… I u peć. Jednostavno. K’o mačke.
Napomena: tekst je izvorno objavljen u zbirci priča Zao vakat autora Nikole Mihaljevića. Ovdje ga ponavljamo u spomen na oslobođenje Auschwitza 27. siječnja 1945., prije točno 78 godina. Premda priča nema izravne veze s tim događajem, na simboličkoj razini ima itekako.
NEDAVNO OBJAVLJENO
KAD ZAGORSKI MUŽ POLUDI
