Foto: DANICA.HR / ILUSTRACIJA / Nema nikakve veze s tekstom
Tridesetak godina sam proveo u pravosuđu. Otprilike jednu polovicu tog vremena kao sudac, a drugu kao advokat. Sve to prije nego što me sirenski zov politike domamio u njezino naručje.
Razumljivo je stoga da pratim zbivanja u i oko našeg pravosuđa. Nipošto nisam u tome usamljen, jer time je zaokupljena i šira javnost. Momentalno je u žiži interesa izbor predsjednika Vrhovnog suda, što prijeti ponovnim sukobom na relaciji Milanović – Plenković.
Javnost je krajnje kritična prema stanju u pravosuđu i gotovo unisona u ocjeni da je stanje porazno. Gomilaju se kritike da je pravosuđe neefikasno, korumpirano, pod utjecajem politike. Ne pretjerujem kad kažem da je pravosuđe ogledalo stanja društva i mnoge negativne pojave u društvu prelamaju se preko pravosuđa.
Gubitak vjere u pravosuđe je prava društvena katastrofa. Dovoljno je samo navesti da je kod nas sistem trodiobe vlasti: zakonodavna, izvršna i sudbena. To su dakle tri oblasti na kojima počiva ovo društvo i država. Ako postoji tako duboka kriza u pravosuđu, onda je upitno da li je ovo pravna država.
Moram, pravednosti radi, istaći da ova kritička percepcija zahvaća i one suce koji stručno, pošteno i marljivo obavljaju svoju odgovornu zadaću. Oni su kolateralna žrtva suda javnosti. Ali tako je to u životu – kad radiš dobro, onda mu to dođe normalno i biva potpuno potisnuto mnogobrojnim aferama koje stalno prate pravosuđe. Kad bih počeo njih nabrajati, tome nikad kraja. A i nije potrebno, jer su dobro poznate.
Sve je počelo od Zakona o sudovima donesenog 1993. godine. Sa njim je počela sječa sudaca, pravi pomor kadrova u sudovima i tužilaštvu. Izvršioci su bili Milan Vuković i Ante Potrebica, a u pozadini je stajao veliki meštar Vladimir Šeks. Sve je to rađeno u cilju da se iz sudova i tužilaštva eliminiraju nepoćudni kadrovi.
Pravi „lov na vještice“. A grijeh je bio da su ti pojedinci imali pogrešna krvna zrnca ili su sudili u nekim predmetima primjenjujući tada važeće „komunističke“ zakone (kao da su imali neki izbor). Ukupno je na taj način iz pravosuđa odstranjeno oko 200 sudaca. Pri tome i neki eminentni suci Vrhovnog suda i Javnog tužilaštva. Primjerice dr. Petar Novoselac, Vladimir Primorac, Berislav Pavišić. Milivoj Mikor, Predrag Jošanović, Ante Nobilo, Čedo Prodanović.
Mala smo zemlja i gubitak tolikog broja kvalitetnih i iskusnih stručnjaka predstavlja nenadoknadivu štetu. Jedan od spomenutih, Vladimir Primorac, čovjek besprijekorne biografije, govori:“ Hrvatsko pravosuđe je nasmrt bolesno“. Nitko na to ne reagira. „Kao da nitko nije svjestan da se radi o tome kakva će Hrvatska biti“.
Interesantna je profesionalna sudbina Vladimira Primorca (1935. – 2000.). Smijenjen je s dužnosti suca 1972. godine jer su ga komunisti etiketirali kao hrvatskog nacionalista. A onda su ga 1995. godine smijenili nacionalisti, jer da je bio komunist. A nije bio niti jedno niti drugo. Bio je samo čovjek slobodnog duha, borac za istinsko nezavisno pravosuđe.
Članak 122. Ustava RH propisuje da je sudačka dužnost stalna. Samo sudac početnik bira se na rok od 5 godina. Sudačka funkcija prestaje isključivo smrću, odlaskom u mirovinu (navršenih 70 godina života), nesposobnosti za taj posao, osudom za teško kazneno djelo ili zbog počinjenog teškog stegovnog djela o čemu odlučuje Državno sudbeno vijeće (DSV).
Analiza ove ustavne odredbe pokazuje da je sudac praktično nezamjenjiv. Nema ozbiljne sankcije za nerad ili loši rad. Po mom mišljenju, to je loša odredba sa vrlo negativnim praktičnim reperkusijama. Svake godine imamo relativno puno mladih diplomiranih pravnika. Među njima se svakako nalaze i oni koji se žele baviti sudovanjem.
Pretpostavimo da za to imaju i subjektivne i objektivne sposobnosti za taj posao. Oni se, međutim, mogu oprostiti sa tom ambicijom. Nema osvježenja kadrova i valja čekati da priroda učini svoje i da im oslobodi neko upražnjeno sudačko mjesto. A mirno i dalje sude oni nad čijim radom se zgraža i stručna i nestručna javnost.
U bivšem sistemu na snazi je bilo imenovanje sudaca na 8 godina, a tada reizbor. To je napušteno i sjećam se koji su se razlozi navodili za tu garanciju stalnog obavljanja sudačke funkcije. To je trebalo garantirati njihovu potpunu nezavisnost.
Inače, ta nemogućnost reizbora ima i neke druge uz nju vezane pojave. Tako doživotni sudac baš i ne treba brinuti za kvantitet i kvalitet svog rada
Tvrdilo se da je time isključena je svaka mogućnost utjecaja politike na rad sudova. Neću nametati svoje mišljenje, a vi svi svjedočite kako je to daleko od stvarnosti. Nije ni čudo jer temelji su udareni u samom početku. Sudačke pozicije zauzeli su podobni, a onda slijedi njihov praktično doživotni izbor za suce.
To je bilo klasično zamajavanje javnosti. Naizgled ostvarenje velikog cilja, potpuna nezavisnost suca, a onda kad se prava istina otkrije i stalno se pokazuje, sve je već kasno – to postaje ustavna kategorija. Inače, ta nemogućnost reizbora ima i neke druge uz nju vezane pojave. Tako doživotni sudac baš i ne treba brinuti za kvantitet i kvalitet svog rada.
Podsjećam na Mislava Kolakušića koji dvije godine nije riješio niti jedan spis na Trgovačkom sudu, u međuvremenu se bavio politikom i završio kao zastupnik u Europskom parlamentu s plaćom koju je nepristojno i spomenuti. To je možda specifičan slučaj, ali i oni sličnih radnih navika, koji su ostali na svojim položajima i mirno uživaju u svom privilegiranom položaju.
Kad već obrađujem ovu temu, red je da spomenem još jednu negativnost. Uzmimo lako zamisliv slučaj da uz jednog takvog suca, radi jedan drugi suprotnih radnih osobina. Plaće su iste i nakon nekog vremena taj drugi si postavi pitanje zašto da se on trudi za iste novce. To će se sigurno prije dogoditi, nego obratno.
Moglo bi se još i te koliko pisati i o drugim problemima našeg pravosudnog sustava. Prostor to ipak ne dopušta. Zato sam se ograničio samo na potrebu uvođenja reizbora sudaca. Bio bi to tek prvi korak koji bi probudio nadu da će se prići reformi pravosuđa. Rekoh, probudio. A lijepo je nadati se, zar ne.
O AUTORU
Mladen Godek bio je drugi liberalni gradonačelnik Koprivnice. Nakon izbora 1997. godine na toj je funkciji naslijedio prethodnika, također člana HSLS-a Vinka Špička. Godek je osoba bogate javne i političke karijere. Bio je općinski sudac, odvjetnik, gradonačelnik, saborski zastupnik, član najviših tijela Hrvatskog helsinškog odbora. Karijeru su mu obilježile oratorske bravure i beskompromisna borba za slobodu i ljudska prava.
NEDAVNO OBJAVLJENO
