Foto: PORTAL NOVOSTI / Josip Broz Tito u Glini 1967. godine
Bio sam počašćen kada sam, kao mladi novinar, obaviješten da sam kao honorarni dopisnik Politike iz Gospića, gdje sam radio kao novinar Ličkih novina, akreditiran da s Dragom Bobićem, šefom dopisništva toga lista u Zagrebu, izvještavam o Titovom posjetu Kordunu, Baniji i Lici 1967. godine.
Kolega Drago Bobić javio mi je da ga sačekam u Donjem Lapcu pa će mi tamo uručiti akreditiv, što je i učinio. Prilikom susreta reče mi da ja nastavim izvještavati o Titovom putu do Gospića , a on će, kaže, odmah otputovati u Gospić gdje je u hotelu Lika rezervirao sobu za prenoćište.
Nakon nešto više od pola sata, 3. listopada, čini mi se oko 11 sati, Tito je doputovao u Donji Lapac te se u pratnji domaćina Stevana Mudrinića zvanog Tršo, predsjednika Općine Donji Lapac, i Rade Milanovića, zvanog Dugašvili, sekretara OK SK, zaputio u zgradu Skupštine općine Donji Lapac. Na kraju drvoreda, rekao bih stogodišnjeg hrastovog stabla, skrenuo je prema sjedištu donjolapačke općine.
Istog trena iza toga stabla u hipu je pred Tita iskočila Danica Brozović. Zagrlivši Tita, započe ga obasipati poljupcima čas u jedno, čas u drugo lice. Budući da sam bio u neposrednoj blizini, vidio sam da je Tito bio očito iznenađen pa se na trenutak uozbiljio, a kada je shvatio što se zapravo događa, blago se osmijehnuo, osmijehom karakterističnim za tog državničkog velikana.
Nakon nekoliko trenutaka, kada se Danica povukla u špalir razdragane publike, odjeknuo je spontani pljesak. E, sada, logično je pomisliti zašto nitko nije reagirao iz Titovog osiguranja na postupak Danice Brozović? Odgovor je, a to mi je kasnije potvrdio i predsjednik Općine Stevan Mudrinić Tršo, kako je Danica Brozović na sjednicama Odbora za doček Tita, i sama njegova članica, uporno izjavljivala da će izljubiti Tita kada dođe u Donji Lapac.
Uzalud su je članovi toga odbora uvjeravali da se okane svoje namjere, rekavši joj, zajedno sa šefom protokola, da će je Titovo osiguranje u hipu ustrijeliti. “Neka me ustrijele, ali ja ću svoju životnu želju ostvariti”, nije se dala Danica Brozović.
Njenu namjeru šef protokola očito je saopćio šefu Titova osiguranja, pa na njenu sreću nitko iz osiguranja nije reagirao. No, tko je Danica Brozović?
Porijeklom je Crnogorka, udana za Hrvata Stjepana Brozovića, inače španskog borca koji je radio na početku izgradnje unske pruge. Početkom narodnog ustanka odmah su stupili u redove ustanika, te su oboje nosioci Partizanske spomenice 1941. te okićeni nizom partizanskih odlikovanja. Osim toga, Danica Brozović je postigla i čin partizanskog oficira, a njen suprug Stjepan bio je odmah zapovjednik jedne ustaničke jedinice.
Nažalost, poginuo je na samom kraju oslobođenja zemlje. Njegova supruga Danica bila je istaknuta političarka u donjolapačkoj općini i direktorica Opće srednje škole Donji Lapac. Umrla je, kako sam neslužbeno doznao, prije početka Domovinskog rata.
Nakon razgovora Tita s članovima političkog aktiva donjolapačke opčine, bez prisutnih pisanih i elektroničkih medija, ja sam u društvu Nebojše Dragosavca, novinara Politike ekspres, otputovao u tridesetak kilometara udaljeni Srb, gdje je 27. srpnja 1941. buknuo narodni ustanak. Tamo smo zatekli okupljenu masu naroda, a ispred zgrade nekadašnje SO Srb bilo je postrojeno 20-ak prvoboraca nosilaca Partizanske spomenice 1941.
Druže predsjedniče, autor tog spomenika je poznati hrvatski kipar Vanja Radauš – iznenada sam se obratio Titu
Kad je Tito s pratnjom stigao u Srb, pozdravio ga je u ime prvoboraca i okupljenog naroda Vojislav Mileusnić, jedan od organizatora ustanka u Srbu., koji je inače umirovljeni pukovnik i živio u Beogradu, a ljeta provodio u rodnom Srbu.
Tito se zatim uputio da razgleda spomenik ustanka naroda i narodnosti Hrvatske na obližnjem Subotinom brdu, koji je tijekom Domovinskog rata srušen. Budući da su do spomenika podosta strmim terenom izgradene 104 stepenice u nizu, vrijedno je spomenuti da ih je Tito prošao s lakoćom. Naime, kod spomenika Tito je, da se zakloni od sunca, stavio ruku na čelo te upitao tko je autor spomenika.
Ni danas ne znam što mi je sinulo u glavi te sam tada upravo ja u hipu odgovorio: “Druže predsjedniče, autor tog spomenika je poznati hrvatski kipar Vanja Radauš”!
Kako sam stajao u redu drugi do Tita, osjetih da me je netko uhvatio s dva prsta za kragnu iliti fraklec košulje i sakoa te me postupno neprimjetno izvukao nekoliko koraka unatrag. Kada sam se okrenuo, preda mnom je stajao mlad čovjek visok oko 190 centimetara očito iz prvog reda Titovog osiguranja.
“Druže, nije vaše da odgovarate na predsjednikova pitanja. To su mu trebali reći domaći funkcionari, predsjednik općine ili sekretak OK SK”, našpotao me je mladić.
Uzvratih mu da se duboko ispričavam dodavši kako su mi riječi naprosto izletjele iz usta. On se osmijehnu pa dodade da me razumije, ali da pazim da mi se to više ne događa. Kad je Tito nakon razgledanja spomenika došao pred zgradu bivše općine Srb, na stazi ugledavši postavljen mikrofon na tepihu upita domaćine: “Što je sad ovo”?
Domaćini mu odgovoriše: “Vjerojatno narod želi da mu se obratite sa par riječi”. Što je je Tito i učinio i nakon toga nastavio put Gospića.
Valja reći da je, dogovorom autora spomenika Vanje Radauša i čelnih ljudi nekadašnje općine Srb srušena velika zgrada osmogodišnje škole, te je tako omogućen pogled na spomenik ustanka narodu i narodnosti Hrvatske iz centra samog mjesta Srb i prolazeće prometnice Donji Lapac – Knin.
Nakon obnove spomenika u izvorno stanje, uz veliko zalaganje potpredsjednika SNV-a i saborskog zastupnika Milorada Pupavca, izgrađena je i popločana „cik-cak“ staza pa je omogućen posjetiteljima lakši dolazak do vrha Subotinog brda i, naravno, spomenika.
I na kraju, vrijedno je spomenuti jednu anegdotu. Naime, kako mi je kasnije ispričao predsjednik donjolapačke općine Stevan Mudrinić Tršo, visok jedva oko 160 centimetara, u razgovoru s političkim aktivom općine Donji Lapac Tito je u jednom trenutku upitao kakva je privredna i politička situacija u općini.
Tršo je ustao te mu odgovorio: “Druže predsjedniče, što se tiče privredne situacije, ona je na mojem nivou, a što se tiče političke situacije, ona je na nivou sekretara OK SK Rade Milanovića (zvanog Dugašvili, op. a.), kojem ja nisam ni do ramena, na što se Tito slatko nasmijao.
O AUTORU
Dragan Desnica je poznati koprivnički novinar. Ozbiljniju novinarsku karijeru počeo je u Ličkim novinama u kojima je 1964. postao zamjenik glavnog urednika. Iz Gospića surađuje s Vjesnikom i Večernjim listom, a nešto kasnije postaje i dopisnik beogradske Politike.
U Podravinu dolazi 1968. godine gdje do mirovine radi u Glasu Podravine čiji je bio glavni urednik u dva mandata. Bio je urednik i Radio Koprivnice te je uređivao niz tvorničkih listova: Bilokalnik, Izvor, Rapid, ŽTP Koprivnica, Tvornica duhana Pitomača. Oko 20 godina bio je honorarni dopisnik Večernjeg lista iz Koprivnice. U prijevremenu mirovinu odlazi na vlastiti zahtjev 1992. godine, ali nastavlja honorarno pisati za Večernji. Član je Hrvatskog novinarskog društva od 1964. godine.
NEDAVNO OBJAVLJENO
