OSVRT NA LIK I DJELO

Istine i mitovi o Alojziju Stepincu. Je li u NDH mogao učiniti više?

Objavljeno, 10. veljače 2020. Komentari
# Foto: ARHIVA / Alojzije Stepinac
AUTOR
Tomislav Stipić
gost komentator

Ovo nije tekst o prošlosti. Ali može biti smjer za budućnost. Alojzije Stepinac možda je najkontroverznija osoba u hrvatskoj povijesti. Glavni razlog tome njegova je uloga u najkontroverznijem i najrazornijem razdoblju hrvatske povijesti, Drugom svjetskom ratu.

Godinama proučavajući lik i djelo Alojzija Stepinca, izvorne dokumente, stotine naslova i znanstvenih članaka, nakon tri stručna rada napisana o ovom prelatu katoličke crkve, mogu reći da se radi o osobi strahovito jakih uvjerenja i spremnosti da se za istinu podnesu najteže posljedice.

Sagledavajući Stepinca u svjetlu povijesne osobe, ne s religijskog aspekta, može se govoriti o čovjeku koji se, ne svojom voljom našao u vihoru bezumlja i zuluma, braneći pri tom pravo svakog čovjeka na život i dostojanstvo, ne pitajući tko je kakve nacionalnosti ili vjerskog uvjerenja.

Već prva audijencija kod zločinca Ante Pavelića pokazala je namjeru ustaškog režima da propagandno ustanovi kako cijela Crkva stoji uz ustaški režim. Što je bila notorna laž. Svi hrvatski biskupi pozdravili su NDH, ali samo kroz prizmu narodne slobode.

Ono što će se kasnije događati, osuđivat će i Stepinac i njegova braća u episkopatu, izuzev sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića, kojega će nečista savjest 1945. nagnati u bijeg u Španjolsku. Na suđenju 1946. komunisti će Stepincu uzeti za zlo što se sastajao s Pavelićem.

Ako je to zlo, kako je moguće da se i sam Tito sastao s katoličkim biskupima nudeći Stepincu slobodu ako odvoji Crkvu od Rima? Ne bi li i maršal, kao „najveći sin našeg naroda i narodnosti“, uvidio da se ne može sastajati sa „zločincem“? Ili je najveći Stepinčev „grijeh“ bio upravo odbijanje plana državne Crkve te time i razlog za njegovo kasnije suđenje?

Odnos Stepinca i Pavelića najbolje ilustriraju dvije situacije. Saznavši da je Pavelić Italiji poklonio dio hrvatskog teritorija, Stepinac vapi: „Hrvatska je izgubila svoja pluća? Kako će disati?!“

Kada su Talijani zatražili da se iz jedne crkve skine slika sv. Tripuna, zaštitnika Kotora kako se ne bi vrijeđala talijanska okupacija toga grada, Stepinac Paveliću ironično piše „misle li Talijani da smo postali bešćutni i bez srca i da ćemo im morati zahvaljivati što su nam odrezali komad zdravog mesa s narodnog tijela?!“

Prilikom sazivanja Hrvatskog državnog sabora 1942., Stepinac javno pred sabornicima naglašava kako Sabor mora donositi poštene i pravedne zakone, koji se ne kose s evanđeljem. Bila je ovo više nego jasna aluzija na dotadašnje neprovođenje zakona i stvaranja bezakonja, ponajprije u pokoljima Srba i Židova. Zato nije ni čudo da je Pavelić nakon tog govora izjavio da neće dopustiti da ga „ovaj balavac uči politici“.

O Stepinčevom zauzimanju za progonjene posebno afirmativno piše i Ivo Goldstein u svom djelu „Holokaust u Zagrebu“. Djela milosrđa bila su kontinuitet Stepinčevog djelovanja, čak i onda kada je to bilo vrlo opasno i protuzakonito. Jer svatko onaj tko je pokušao spasiti Židova ili Srbina, bio je pod udarom ustaških vlasti. Stoga nitko ne može osporiti da je Stepinac pokušao biti i čovjek i kršćanin, u vremenima kada je ljudskost nažalost mirovala.

Stepinac je ostao dosljedan sebi i svom uvjerenju. Vjernici će ga promatrati kao sveca i davati mu atribute nadnaravnog. Istovremeno, Crkva će ga slaviti kao čovjeka koji je umro za svoj narod i domovinu. Ljudi s druge strane spektra promatrat će ga isključivo kroz perspektivu komunističke historiografije. A gdje je istina? Uvijek u sredini.

Ako ogolimo oba pogleda, Stepinac je uvijek stajao na strani svojega uvjerenja i brizi za čovjeka. Niti je opravdavao, niti poticao, niti šutio na zločine o čemu svjedoče brojni svjedoci, pa i oni kojima komunistički sud nije dao priliku da se izjasne.

Bio je oporoga karaktera, ali nisu li svi ljudi koje danas slavimo kao heroje povijesti imali takav karakter? Spašavao je nevine i tako sam sebi ugrožavao život. Je li mogao više? Odgovorimo retorički: je li Oskar Schindler mogao spasiti više od 1200 Židova koliko ih je spasio od sigurne smrti?

Životno uvjerenje za činiti dobro ostaje trajan spomenik onome tko se za svog života založio boriti se za pravdu. Pravde na svim razinama nedostaje i danas. Boraca za pravdu također.


Tagovi: ALOJZIJE STEPINAC KOMENTAR TOMISLAV STIPIć

NEDAVNO OBJAVLJENO