Foto: SDP / Siniša Hajdaš Dončić
Hrvatsko biračko tijelo ima visoke standarde u pogledu vrednovanja kriminala, korupcije, klijentelizma, nepotizma, gaženja zakonskih norma te svakovrsnih cirkusarija i muljaža, dakle svih blagodati kojima nas nesebično zasipa i širokogrudno nagrađuje politička elita, izrastajući u nedodirljivu kastu ili, kako bi marksistički teoretičari također bili zadovoljni, klasu po sebi.
Građanin Najljepše nam naše zna cijeniti one koji to dobro rade, a na biralištima daje poseban bonus onima koji su u tome pravi velemajstori. Ne skriva divljenje prema odlično obavljenom poslu. Jest da to državu puno košta, no kriminalna profinjenost ima svoju cijenu. Državni je proračun prosječnom građaninu ionako imaginarna kategorija, podložna višestrukim rebalansima. Čemu se nervirati, kad je u Bruxellesu pipa još uvijek otvorena. Veći nam je problem kako potrošiti sve što otuda izmuzemo.
Nakaradno shvaćanje političke zbilje jedini je realni kut iz kojeg možemo promatrati ono što se događa oko sada već bivše SDP-ove europarlamentarke Romane Jerković. Dotična je grdno osramotila svoju stranku, koja se pokušava zaklinjati u ono što se urnebesno zove političkim poštenjem. Potonji je pojam sve sličniji vicu o tome kako su genetskim inženjeringom uspješno razvijeni vuk vegetarijanac i lisica koja je u kokošinjcu preuzela zaštitarsku službu.
Nije SDP osramoćen zato što je gospođa Jerković, s mjesečnom neto plaćom od 8700 i kusur eura, muljala oko svojeg ugošćavanja rodbine i prijatelja, posljedica čega su bile i restoranske bakanalije. To povremeno radi svaki pošteni hrvatski političar. Očito je da rad u europarlamentu iziskuje iznimne fizičke i još veće mentalne napore pa je potrebna, kao nakon naporne nogometne utakmica, temeljita rekuperacija. Formalno gledano, gospođa se i kretala u okviru troškova koje u pojedinim poslovnim prilikama može ispostavljati svaki europarlamentarac. Ni prvotno ustanovljena brojka, oko 12 tisuća eura, nije bog-zna-što. Utoliko je za njen SDP bruka i veća.
Za razliku od brojnih hadezeovskih muljaža i uobičajenih kaznenih djela, što hrvatsko biračko tijelo unaprijed očekuje i cijeni, gospođa je svoj moralni integritet prodala za sitniš. Hrvatski bi je građanin više cijenio da je u pitanju bila nula-dvije više. Ovako su u pravu analitičari koji govore o običnom kokošarenju. A kokošarenje je najniža razina nezakonitosti, tek sitni lopovluk. Tu više od brojki govori činjenica da je svoju ogladnjelu ekipu počastila medicinskim titulama.
Na večeri je bila okružena doktorima i ostalom medicinskim uglednicima, sukladno opravdanju da je povod bila neka konferencija o zdravstvu. Kad je pukla bruka, kriva je bila neka njena asistentica kojoj su se, jadnoj i neukoj, gosti doimali kao ugledni liječnici. Gospođa europarlamentarka time nije sačuvala ni dostojanstvo prihvaćajući odgovornost za makinaciju na razini vrtićkog maskenbala.
Kako je na to reagirao nemali dio biračkog tijela? Podrugljivim smijehom. Budući da SDP u javnosti bije glas da se u dosadašnja dva slučaja nije odviše snašao u obnašanju državne vlasti, javnim se prostorom proširilo ironično tumačenje da esdepeovci „ne znaju čak ni krasti“! A to je u zemlji velikog lopovluka teška i diskreditirajuća kvalifikacija. Ozbiljnije rečeno, stranka politički moral promovira kao svoju temeljnu stranačku vrlinu, a pada na najbanalnijim slučajevima zloporabe građanskog povjerenja.
Sporedno je i to što protiv Romane Jerković vjerojatno neće biti pokrenut kazneni postupak, a i da je odmah istupila iz stranačkih redova, čime je zapravo stranci oduzela mogućnost da pokaže svoju političku odlučnost. Nije se, međutim, odrekla eurozastupničkog statusa, unatoč tome što je to bio stranački poklon, jer je na izborima dobila minimalni broj glasova. Kako i bi, kad će joj to do kraja bruxelleskog mandata donijeti gotovo 300 tisuća eura.
Brukanje najveće oporbene stranke, ovoga puta i na europskoj razini, još je više udaljava od Banskih dvora. Zapravo se to skladno uklapa u višemjesečno istraživanje javnog mnijenja u kojem redovno bilježi pad popularnosti. SDP-ov negativni niz nikako da se zaustavi, iako vladajući HDZ istodobno potresaju afere koje dovode u pitanje zdravlje hrvatskih građana, uz opravdanu sumnju da mafija koja truje zemlju seže sve do državnih vrhova. Ima li većeg apsurda: uz HDZ se vezuje kriminal zastrašujućih razmjera, a ceh plaća SDP-ovo kokošarenje!
U konstantno loše vijesti vezane uz SDP spada i činjenica da je upravo ovih dana potvrđena Uskokova optužnica protiv varaždinskog gradonačelnika Nevena Bosilja i bivše saborske zastupnice Barbare Antolić Vupora, oboje zbog navodne zloporabe položaja i ovlasti. Taj se slučaj proteže već godinu-dvije, što također nije slučajno, a indikativno je da to nije u javnosti imalo toliko negativni odjek. Građani su svjesni da je politički ovisno pravosuđe reagiralo prema željama vladajućih, pogotovo kad je riječ o samom varaždinskom gradonačelniku, koji se osobno nije okoristio onime za što se tereti.
Bilo kako bilo, deprimirajuće vijesti koje dovode u pitanje SDP-ovu vjerodostojnost ni tu nisu završene. Potvrđena je i optužnica protiv bivšeg riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela, također zbog potencijalne zloporabe položaja i ovlasti, vezano uz prodaju i prenamjenu gradskog zemljišta. Interesantno je da je Romana Jerković bila njegova zamjenica, što je u javnom prostoru potaknulo i šuškanje da je na toj dužnosti učila ono što je kulminiralo u Bruxellesu.
Esdepeovsku glavobolju izazivaju, naposljetku, i problemi sa stranačkim „senatorom“ Rankom Ostojićem, čije vođenje saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost izaziva revolt oporbenih zastupnika. Ostojić je iz samo njemu znanih motiva otupio tijelo koje bi moglo biti važno oruđe u utvrđivanju odgovornosti u nizu afera i pogrešnih odluka pojedinih ministarstava i državnih institucija. Dojam je da taj odbor zapravo vodi neki HDZ-ov zastupnik, što u još većoj mjeri dovodi u pitanje SDP-ovu sposobnost preuzimanja hrvatskog kormila.
Stranački čelnik Siniša Hajdaš Dončić, koji na javnoj sceni ima dovoljno problema sam sa sobom, sve češće gubi živce. Nema snagu prelomiti puno toga lošega u stranačkim redovima, za što bi pokazni primjer mogao biti upravo isforsirani Ostojićev odlazak iz spomenutog odbora. Očito je da stranački predsjednik za takav potez nema dovoljno autoriteta. Hajdaš Dončić u većoj mjeri strahuje od vlastite smjene. Zato se sve više oslanja na ljude iz stranačke središnjice, kojima ozbiljniji unutarstranački potresi zbog vlastitih interesa nisu poželjni.
Dok se to događa, stranka u javnosti djeluje blijedo i neodlučno. Postala je talac stranačkih dužnosnika i saborskih zastupnika koji su odavno shvatili da je oporbeni status ono najpoželjnije i najlagodnije u političkoj karijeri. Nesporno je da je SDP sve više u sjeni puno glasnijeg i odlučnijeg partnera iz platforme Možemo. Mnogo je onih koji vjeruju da bi stranka do idućih parlamentarnih izbora mogao u postotku biračkog povjerenja pasti ispod stranke dvojca Tomašević-Benčić, iako možemovci gotovo da nisu prisutni u nizu gradova, čak i regija.
Istraživanja pokazuju da HDZ po mišljenju osjetne većine građana zemlju vodi u lošem smjeru, i to s kontinuiranom negativnom linijom. Unatoč tome, SDP nikako da mu se približi. Biračko tijelo ne prepoznaje Hajdaš Dončića kao potencijalnog lidera. Kad se na to nadoveže i navedeno kokošarenje i gubljenje moralnih kompasa, svatko politički trezven može zaključiti da Hrvatska još zadugo nema mogućnosti dobiti vlast koja bi mogla buditi nacionalni optimizam. I najlošijem Andreju Plenkoviću i nadalje ide puno bolje nego najboljem Siniši Hajdaš Dončiću.
NEDAVNO OBJAVLJENO
