Foto: ILUSTRACIJA
Neki autistični birokrati iz Ujedinjenih naroda već godinama tvrde da Hrvatska baš i nije sretna zemlja. Svrstali su nas u sredinu svjetske tablice s glavobolnim državama poput Hondurasa, Libije i, da prostite, Bosne.
Najsretnije su, po njima, hladna, maglovita i vjetrovita Finska te jednako tako mutna Danska, Island, Norveška i Nizozemska. Glupost. Totalna neupućenost. Iz one se velebne zgradurine na East Riveru ne vide hrvatska prostranstva akumulirane i nedirnute sreće.
Barem tri četvrtine Hrvatske, od Slavonije do Dalmacije, moglo bi dobiti i certifikat za taj nepomućeni osjećaj. Problem je samo što se takvim količinama sreće, nagomilanim poput proslavljenih jakuševečkih brda otpada, zbog urođene skromnosti ne razbacujemo naokolo. Čuvamo je samo za sebe.
Na prošlotjednim smo parlamentarnim izborima opet uvjerljivo demonstrirali grandiozne razmjere našeg emocionalnog blaženstva. Jest da nas pomalo muči najviša europska inflacija, preniske plaće i sramotne mirovine, strmoglavi pad poljoprivredne i industrijske proizvodnje, ogromne stanarine, podivljale cijene nekretnina, ilegalni migranti koji se smucaju naokolo.
Tu su i legalni migranti koji rade poslove nedostojne ponosnog hrvatskog građanina te demografska spoznaja da će nas do kraja stoljeća biti upola manje, ali je prosječni Hrvat više nego zadovoljan svojom vlašću i institucijama koje su u njenoj funkciji. Zaljubljen je, dapače, u njih. Nipošto ih ne bi mijenjao.
Što je više iskušenja, ta je ljubav čvršća. Nikakva bulažnjenja o navodnom potrebom za promjenama neće pokolebati naš višestoljetni hrvatski ponos. Štoviše, puno bi bilo dragovoljaca koji bi popili i nabujale rijeke pravde da se ne bi prelile na plodne ravnice našeg zadovoljstva. Sretna je zemlja koja ima takve građane.
Hrvatska bi mogla postati demokratska avangarda po tome da bi bez pola frke ukinula parlamentarne izbore. Čemu nepotrebno trošiti vrijeme i novac? Zna se tko će na njima pobijediti. Jedan i jedini HDZ. Ako i pomanjka koji mandat, politička je tržnica otvorena 24 sata dnevno. Od ve do ve, kako bi to Podravci još ljepše izrekli.
Na placu je ponuda uvijek bogata, a cijene mesa diskontne. Još od 1990. znamo da mozak košta tadašnje skromne dvije njemačke marke. Možda mlađi to ne znaju, no danas je to po tečaju još povoljniji jedan euro. Kako se očekuje rekordna navala, ima šanse da cijene dodatno padnu. Zato smo se i borili za tržišno gospodarstvo.
Prosječni Hrvat ne može bez hadezeovaca koji mu kroje sudbinu. Nije mu za zamjeriti. Od stoljeća sedmog nije bilo premijera koji tako lijepo, artikulirano, sočno i smireno priča bajke. One su nevjerojatnije, slikovitije i poučnije od Andersenovih i uradaka braće Grimm. Pomno ga slušaš, utoneš u ugodni drijemež i jako ti je krivo kad te netko pokuša probuditi. Unijeti nepotrebne sumnje u ono što tako lijepo sanjariš.
A kad to učini neki bučni lajavac koji bi hapsio i zatvarao te drage ljude koji danonoćno brinu za našu dobrobit, otimajući im gebise i posljednju kravicu, razlog za prkos još je opravdaniji. Svaki duševni Hrvat je potresen takvom bezosjećajnošću jer mu je još Dudek usadio ljubav prema kravici. Naš će dobri sunarodnjak zato unezvjereno odjuriti na biralište i zaokružiti zna se što.
Suosjećajni hrvatski čovjek iskreno voli političara kojeg je izabrao. Obožava ga sve dok taj uspješno laže, vara i krade. Divi mu se što je tako spretan i efikasan. Kad netko mazne milijardu, hvali se naokolo da takvih spretnih dečki nema ni u holivudskim hitovima. Naglašava da političar ne smije biti neki šonjo i plašljivac, još manje navodni čistunac.
Ako naš favorit zna puno mažnjavati, onda će valjda nešto i nama dati. Sitnež ionako ne traži puno. Ako je, pak, nesposoban išta zamagliti, onda se ni mi nemamo čemu nadati. Takav ni državu neće znati voditi.
Podnio bi naš skromni Hrvat da ga njegov omiljeni politički lider po potrebi psuje, gazi i tuče, s obzirom da samokritički zaključuje kako i to čini isključivo za njegovo dobro. I batina je za hrvatskog birača izrasla iz raja.
To, doduše, ne razumije dio nemaštovitih podravskih kmetova, ali zato su tu njihovi nepokolebljivi sugrađani s istoka i juga da ih vrate na pravi put. Potonjima to odlično ide od ruke. One koja tako spretno zaokružuje dobitne glasačke listiće.
Izbora nam, valjda je jasno svima, više i ne bi trebalo. Nedostaje nam jedino da bude pokrenut i proces beatifikacije vječnog premijera Plenkija. Ima i za to osnove. Poznato je, naime, da je Isus nahranio svoj narod s dvije ribice.
Čudesni bi hrvatski premijer i to uskoro mogao činiti, ukoliko mu ih netko od njegovih stranačkih sudrugova u međuvremenu ne mazne. Nema veze, ionako smo pretila nacija. I trajni post bi nam dobro došao za veći iskorak na popisu sretnih zemalja.
NEDAVNO OBJAVLJENO
