Nekada, u mojoj mladosti, Prvi maj obilježavao se na dvostruki način: ideološko-deklaratorna forma zadovoljavala se reprezentativnim, neinventivnim i formalnim slavljenjem dana radničke klase, s prigodnim, dosadnim, prepisanim govorima lokalnih političara i organiziranim zabavnim programima, obično u koprivničkoj šumi Danica te, s druge strane, spontanim izletima obitelji u prirodu, s obaveznom pletenom košarom punom piknik-delicija. Ne sjećam se da je igdje bilo graha, a osobito ga nije bilo besplatno.
Premještanjem težišta s Klase na Naciju, praznik posvećen radu bio je gotovo zaboravljen, a oni koji su htjeli održavati uspomenu na radnika jedino koga su se sjetili iz bogate radničke povijesti bio je stolar po imenu Josip. Sindikati, ti žalosni ostaci nekadašnje buntovne klasne svijesti, prvomajske su proslave sveli na prigodne mimohode, na odgljumljeni bijes govornika i na obavezni – grah. Tako je jedna tradicija, koja je u kapitalizmu krenula kao potreba, u socijalizmu saživjela kao forma, u demokraciji završila kao surogat. Tamo pak, kao u Koprivnici, na primjer, gdje su organizaciju preuzele politika i korporacije, sve se definitivno pretvorilo u – farsu.
Godinama apstiniram od prvomajske proslave na Zrinskom trgu u Koprivnici. Od onoga vremena kada sam prvi puta vidio taj ironični igrokaz dijeljenja graha siromašnom narodu, odbijam svaku pomisao da bih skrušeno stao u dugački red i čekao da mi lokalni političari nagrabe porciju. Nije to samo pitanje digniteta, nego želuca. Ne zamjeram, pri tome, onima koji svoje prazne želuce hrane i na ovaj, krajnje dvojben način, u kome radi samo osjetilo mirisa, a ne i vida, niti onima koji dolaze jer još vjeruju u privid da održavaju kakvu-takvu tradiciju radničkog okupljanja.
Pa ni onima koji bi, da se dijele i šarene perle, stali u red samo zato što je besplatno. To je njihovo pravo i njihov izbor. U karakteru čovjeka malo se toga promijenilo još od onih vremena prije dvije tisuće godina kada se pristajalo na metodu „kruha i igara“: daj ti nama punu zdjelu i gladijatorske igre, a za ostalo me nije briga!
Ono što me začuđuje (s priznanjem da sam prenaivan) je mentalni i moralni sklop svih onih koji taj kruh dijele i te igre priređuju, njihovo olako pristajanje na poziciju izabranika, vladara koji je toliko milostiv da besplatno hrani puk i pruža im uvjerenje da će ta igra vječno trajati. Koji to (moralan) čovjek može sebi dopustiti smijeh pred blicevima fotoaparata i tv-kamerama u trenutku kada stotinu ljudi čeka u redu da im se smiluje i vladarskom gestom udijeli porciju graha? Koji to (moralan) čovjek može pristati na to da igra predstavu uzvišenog suverena koji dijeli hranu siromašnom narodu?
Ili, još gore: kakav je to politički karakter, kakav je to politički moral koji dozvoljava da se kupuju glasovi jednom porcijom graha?
Osim toga, dernekizacija Prvoga maja i njegova politička vulgarizacija događa se na mjestu koji neki (dakako, pretjerano) zovu „najljepšim trgom među malim srednjoeuropskim gradovima“, ne primjećujući da te dvije stvari naprosto ne idu skupa. Grah iz velikoga kotla na srednjoeuropskom trgu – ide li vam to zajedno? Tisuće porcija koje ljudi jedu stojećki, na kantama za smeće, na rubnjacima, u parku ili tovare u svoje jupol kantice – je li to srednjoeuropska kultura?
Trećerazredni političari koji su si umislili da mogu voditi narod kao stado u tor? Sramim se tih scena i volio bih da se pruže pretpostavke da poslije ovih izbora zauvijek nestanu.
O AUTORU
Povjesničar umjetnosti Marijan Špoljar poznat je u hrvatskim umjetničkim i publicističkim krugovima po svojem javnom djelovanju. Prije odlaska u mirovinu bio je dugogodišnji ravnatelj Muzeja i Galerije Koprivnice, a jedno se vrijeme bavio privatnim kulturnim poduzetništvom. Priredio je više od stotinu izložaba te je autor mnogih monografija. Špoljar često u medijima javno promišlja o umjetničkom i urbanističkom identitetu svoga kraja.
NEDAVNO OBJAVLJENO
