Foto: FACEBOOK / Nevenka Lastrić-Đurić na Povorci ponosa u Zagrebu
Tijekom vikenda zabilježili smo još jedno hvalevrijedno ideološko postignuće. Mirko Budiša, zamjenik predsjednika HSLS-a, očitao je bukvicu Nevenki Lastrić-Đurić, svojoj stranačkoj kolegici i državnoj tajnici u MUP-u, o tome što je zapravo liberalizam. Jako joj je zamjerio što se pridružila zagrebačkoj Povorci ponosa, tradicionalnoj manifestaciji koja promovira ljudska i manjinska prava LGBT zajednice.
Nije to učinio iza zatvorenih vrata, kako se to uobičajeno čini u ozbiljnim strankama. Svoju je odbojnost iskazao javnim priopćenjem, ne bi li se na svaki način distancirao od državne tajnice, ali i upozorio članstvo da HSLS neće tolerirati zagovaranje prava seksualnih manjina. Potkrijepio je to opažanjem kako je u proskribiranoj koloni bilo i onih koji su nosili omraženi komunistički „srp i čekić“. Bilo mu je to puno važnije od prava na seksualne slobode.
Tako smo dobili svojevrsno dinarsko „čitanje“ liberalizma. Najstarija stranka hrvatskog parlamentarizma ne bi se, dakle, trebala zalagati za proklamiranu puninu ljudskih prava, pogotovo nekakvih „pedera“ i „lezbi“, već jedino za oblike kakvi su primjereni „pristojnom“ hrvatskom konzervativizmu. Takav bi selektivni liberalizam trebao štititi pravo na politizirane „hodove za život“, klečavce na trgovima, crkveno uplitanje u laička pitanja, thompsonovske koncerte s ustaškim urlicima, crnokošuljaška marširanja, ali ne i na ono što na bilo koji način navodno „ugrožava“ hrvatske obiteljske vrijednosti, ponajprije pravo žena da odlučuju o svojem tijelu.
Ukorijenjena je mizoginija sastavni dio tog koncepta. Budiša nam je na taj način trasirao put u novu fazu rigidnog konzervativizma, blisko povezanog s nacionalističkim radikalizmom, netolerancijom i ksenofobijom.
U HSLS-u će se zacijelo braniti da su oštro istupili i kad je Josip Dabro iz Domovinskog pokreta pjevao o poglavniku Paveliću, kao primjeru desničarskog totalitarizma. Problem je u tome što je ta „prijetnja“ iz liberalnog tabora bila poželjna premijeru Plenkoviću kako bi oslabio parlamentarni status infantilnog Dabre i njegovih saborskih istomišljenika. Licitiranje izlaskom iz koalicije nije proizvelo ama baš nikakve učinke, ali je takva sluganska predstava dodatno kompromitirala HSLS-ovo vodstvo.
Indikativno je bilo da se Dario Hrebak, predsjednik stranke, nije očitovao o Budišinom javnom istupu, iako je njime demonstrirano i unutarstranačko nejedinstvo. Očito je da napadnuta državna tajnica više ne može govoriti u ime stranke, a ukazuje se i na njenu nepodobnost za posao koji obavlja.
To može ukazivati na samo dvije stvari: ili je Hrebak već digao ruke od privida zagovaranja principijelnog liberalizma, koji ne smije biti selektivan i naglašeno konzervativan, ili zapravo više ne upravlja svojom strankom, što bi značilo da u vodstvu prevagu imaju zagovornici neprikrivenih desnih opcija. Hrebak u potonjoj varijanti postaje tek umivenije lice stranke, i to u jedinom dijelu Hrvatske, bjelovarsko-bilogorskom, u kojem HSLS još ima neko uporište.
Crnohumorna je spoznaja da liberali koji su u stranci očito preuzeli ideološku dominaciju nemaju gotovo nikakvu važnost u svojim poslovično konzervativnim gradovima i regijama. Možda je ponajbolji primjer tome upravo Drnišanin Budiša. Zacijelo nije slučajno iz istog miljea i Dražen Budiša, dugogodišnji lider HSLS-a, koji je svoj liberalizam također shvaćao kao slobodno izražavanje nacionalnih i državotvornih ideja, dok su sva ostala ljudska i manjinska prava ipak bila u drugome planu.
Treba, međutim, naglasiti da je tada to bila stranka s nizom jakih i dobro informiranih ličnosti o dosezima i teorijskim postavkama liberalizma, tako da aktualni rigidni istup mlađeg Budiše ne bi naišao na pozitivne reakcije. Raspravu o sadržaju borbe za liberalne ideje dodatno je zaoštrio raskol koji je u stranci napravio Vlado Gotovac, no brojna otvorena pitanja nikad nisu riješena na zadovoljstvo šire javnosti. Danas je HSLS samo ljuštura koju na površini održavaju tek dva saborska mandata i nitko ih više na doživljava kao ozbiljne promotore ljudskih prava i sloboda.
Netko će s pravom primijetiti da puno prostora dajemo politički marginaliziranim liberalima, ali oni su najbolji indikator hrvatskog klizanja u sveprisutno sužavanje niza ljudskih i manjinskih prava. Hrvatska je u tome na nižoj razini nego što je bila prije pola stoljeća. Nekome zvuči pomalo čudno, ali demokracija je bila vrlo uspješni instrument za takvo civilizacijsko urušavanje. Liberali bi, usporedbe radi, trebali biti najudaljeniji od svakog totalitarizma, a njihovi dužnosnici zapravo i ne razabiru pravi smisao i načela te stranke i ideologije na kojoj je zasnovana.
Ideali danas više ništa ne vrijede, a pragma ne ostavlja prostor za nijanse. U koalicijskim pravilima nema mjesta za istinski liberalizam i njegov proklamirani model djelovanja. HSLS se toliko utopio u HDZ-ovu upravljačku močvaru da gubi i posljednje niti svog izvornog identiteta. Istine radi, svaka članica vladajuće koalicije ima isti problem, o čemu se uglavnom šuti, jer su njihova vodstva tijekom desetogodišnjeg Plenkovićevog mandata osigurala svoje sinekure.
Za Hrvatsku je najpogubnije što u javnosti postoji oštra politička razdjelnica između nacionalnih pitanja i interesa, u što spadaju gospodarstvo, vrhunski sport, čak i dijelovi kulture, s jedne strane, i sveukupnih ljudskih i manjinskih prava, s druge. Ono prvo je prisvojila vladajuća stranka sa svojim trabantima, dok je drugo isključivo u domeni ljevice i pojedinih segmenata nevladinog sektora. U tom je kontekstu HSLS-u čak i pomalo neugodno kad bi trebao dići glas zbog kršenja ustavnih prava ranjivih društvenih skupina. Nek’ se s time gomba oporba! To i ne priliči ozbiljnim ljudima kao što su spomenuti Budiša i drugi „veliki dečki“!
Utapanja u takvu veliku koalicijsku zdjelu, koju u potpunosti kontrolira HDZ, trenutno je ponajviše svjestan Domovinski pokret. U istraživanju stranačkih rejtinga usidrio se na više nego skromnih dva posto, što govori da će na sljedećim parlamentarnim izborima najvjerojatnije nestati, eventualno sačuvati koji mandat. Zato je zaigrao vrlo opasnu političku igru, naglašavajući svoj ideološki radikalizam.
Želi od moćnog senior partnera preoteti ultranacionalističku i proustašku publiku, makar i pod cijenu ponovnog razbuktavanja nacionalnih sentimenata, kao i narušavanja stabilnosti u susjednoj Bosni i Hercegovini. Prekapanje po grobovima iz prošlih ratova i seljenja kostiju žrtava, što je domovinaškom predsjedniku Ivanu Penavi bila igračka kako koalicija ne bi proključala i rezultirala izvanrednim izborima, doseglo je vrhunac. Frustrirajuća prošlost proždire hrvatsku sadašnjost i budućnost.
Plenkovićeva stranka to ne želi prihvatiti, jer u njihovoj filozofiji bez vlasti nema života, koliko god to bilo pogubno za hrvatske građane. HDZ i DP se, stoga, natječu tko će više ugoditi ideološkom crnilu. Otuda i ekstenzivno emitiranje prošlogodišnjeg „veličanstvenog“ Thompsonovog koncerta na Hipodromu, gdje „za dom spremni“ prestaje biti cinična “dvostruka konotacija“. Nema ni volje da se suzbijaju i ideološki motivirani neredi na sportskim terenima.
Sve to ima i dodatnu ulogu da običnog građanina, uznemirenog rekordnom inflacijom i padom kupovne moći, mentalno udalji od gorućih egzistencijalnih problema. Teško je zamisliti da je prosječnom Hrvatu moguće prodati takve podvale, ali brojke u ispitivanjima javnog mnijenja to potvrđuju. Nema političke fore koju nije spreman „popušiti“, samo ako se upre prstom u ljevičare, Srbe, Bošnjake ili bruxellesku administraciju kao potencijalne krivce za svoje nevolje. Ljutnja, strah i radikalizam su najbolje metode vladanja.
U takvom zlokobnom mačističkom ozračju pojavila se neka HSLS-ova državna tajnica koja je ustvrdila da treba štititi i prava – seksualnih manjina. Ajme majko! Bruka i sramota!
NEDAVNO OBJAVLJENO
