Cajka nije glazba, već društvena klima. Progonom cajki, proganjamo sebe

Objavljeno, 26. lipnja 2022. Komentari
# Foto: INSTAGRAM / Maja Šuput - je li njezina glazba primjerena javnom prostoru
AUTOR
Robert Mihaljević

Vijest da su đurđevačke gradske vlasti uoči ovotjedne Picokijade zabranili izvođenje cajki u užem centru grada brzo se, zahvaljujući svemoćnom svemrežju, proširila cijelom regijom. Jer tema je to koja izaziva duboke podjele u hrvatskom društvu – nešto poput ustaša i partizana, cijepljenja ili necijepljenja, za ili protiv abortusa, za ili protiv Tita.

Gradske vlasti kojima kormirali stvarni vladar Đurđevca Željko Lacković Laci priopćile su ovaj tjedan kako se za vrijeme Picokijade „u ugostiteljskim objektima na Trgu svetog Jurja i Starogradskoj ulici u Đurđevcu može izvoditi samo primjerena tradicijska i zabavna glazba. Poslije su objasnili kako je takva odredba na snazi već deset godina.

Za one koji se toga neće pridržavati nije propisana sankcija, odnosno neka mandatna kazna, nego će iduće godine ostati uskraćeni za najam javnoga prostora. Nije, doduše, poznato tko će procjenjivati što je cajka, a što nije, odnosno što se smije izvoditi na terasama i u kafićima, ali nekako nam se čini kako će upravo gradski oci imati to diskrecijsko pravo.

„Gradski javni prostori su pozornice na otvorenom na kojima postoje različiti ukusi, a nešto što se zove istočnjački trash nije primjereno javnom prostoru ni Legendi o Picokima“, poručili su đurđevački poglavari.

Na stranu to da je odluka da se u centru grada zabrane cajke notorna bedastoća. To je već i protuzakonita, odnosno protuustavna kategorija, pogotovo kad se govori o sankciji u vidu uskraćivanja najma terasa ili javnih površina za prodaju i pružanje specifičnih ugostiteljskih usluga. Niti na jednom sudu ne može proći takva odluka jer je naprosto diskriminatorna. Uzeli smo vam terasu jer ste puštali cajke. No, što su to cajke i gdje piše da su zabranjene? Odgovora na ta pitanje nema ni kod Svetog Petra.

Njemački Vice je prije desetak godina čuvenu reportažu o balkanskom turbo-folku naslovio sa „Musik für idioten“, što bi u točnom prijevodu značilo „Glazba za idiote“. Jesmo li mi doista nacija idiota, s obzirom na tako široku popularnost cajki, domaćih i uvoznih?

Da se ne lažemo, cajke nisu samo Ceca, Sandra Afrika, Dara Bubamara ili Nataša Bekvalac. U koji žanr, uzmimo jedan domaći primjer, svrstati tamburaški hit u kojem se može čuti živopisna poskočica „Zorica, Afrika, paprika“, milozvučno blejanje Maje Šuput „vadi kume keš keš“, Bebekovo plaženje „po kafanama“ ili Stavrosova „crna kava gorka mi je“?

Je li to primjerena i zabavna glazba, što bi rekli đurđevački dušebrižnici, ili je ipak u rangu onog „istočnjačkog trasha“ kojeg picok-efendije preziru i guraju u zatvorene i zagušljive prostore diskobarova? Daleko od terasa i javnih gradskih površina okupanih nježnom ljetnom mjesečinom. Po onoj poznatoj antigejevskoj kvazitoleranciji – nek se ljube i vole, nemamo ništa protiv, ali samo unutar svoja četiri zida.

Raširenost te pojave koja nipošto nije rubna, već klasičan društveni mainstream, bolje govori o stanju nacije nego bilo koja gospodarsko-politička analiza hrvatske sadašnjosti

Problem cajke, odnosno kiča i trasha, mnogo je dublji od onoga kakvim to žele prikazati vlasti u Đurđevcu. Raširenost te pojave koja nipošto nije rubna, već klasičan društveni mainstream, bolje govori o stanju nacije nego bilo koja gospodarsko-politička analiza hrvatske sadašnjosti. Ovaj su mi tjedan, primjerice, srednjoškolci zadnjeg dana nastave upravo pod prozorom priuštili tu zvučnu kulisu, a najgore od svega je što ništa drugo od njih nisam ni očekivao.

Bio bih prilično iznenađen da je iz malog zvučnika spojenog bluetoothom s mobitelom zatreštalo bilo što drugo osim cajke. To je jednostavno tako. Mi smo siromašno, slabo obrazovano, do bola korumpirano i u priličnoj mjeri zatucano društvo u kojem institucije uglavnom ne funkcioniraju, a pojedinac je prepušten snalaženju u toj kloaki u kojoj vrijede specifična pravila mimo propisanih pravila. Klasično balkansko turbo-folk okruženje.

Za takvu društvenu klimu, dakako, zaslužne su naše političke elite. Ipak, problem nastaje onog časa kad nas netko usput podsjeti da ih – te naše političke elite – upravo mi redovito biramo na demokratskim izborima. Pa onda, po tom razornom silogizmu, ispada kako smo za takvu stanje krivi zapravo sami. Što je vrlo blizu istini, ma kako ona bila bolna za svakog od nas.

I zato je zabrana cajki u centru Đurđevca do bola bedasta odluka. A da je to doista tako, davno je, još 1975. godine, proročanski napisao Bruno Bušić navješćujući hrvatsku samostalnost, ali i svekoliku pljačku i društvenu eroziju koja će potom uslijediti: „Tog časa će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tada spasiti od nas samih“.

Napomena: komentar je izvorno objavljen u petak u tjedniku Glas Podravine


Tagovi: CAJKA CAJKE KOLUMNA PICOKIJADA ROBERT MIHALJEVIć ZABRANA

NEDAVNO OBJAVLJENO