Foto: FACEBOOK / Knjiga o Budimiru Lončaru i njezin autor Tvrtko Jakovina
Zatvorio sam knjigu na posljednjoj 633. stranici. Debele li knjige, majko moja. Autor Tvrtko Jakovina piše o Budimiru Lončaru, posljednjem ministru vanjskih poslova SFRJ.
Autor piše da je knjiga nastala na osnovu opsežne dokumentacije i mnogobrojnih susreta s Budimirom Lončarom u razdoblju od 2004. – 2020. godina. Dakle, otud ta debljina knjige. Najveći dio je posvećen drugoj polovici XX stoljeća. S mnogo skromnije pozicije i sam svjedočim tom vremenu.
Pod utiskom netom pročitane knjige pomislim: “Tako vam je nekoć bilo“. To je bio i naziv edicije bajki koje je objavljivao Vinko Vošicki. Čeh kojeg su putovi bivše Austro-ugarske doveli u Koprivnicu 1910. godine i gdje je ostao do svoje smrti 1957. godine. O sudbini tog značajnog čovjeka napisao je sjajni biografski roman naš Marko Gregur. Oprostite na digresiji, ali želim toplo preporučiti i tu knjigu.
No i životopis Budimira Lončara je pomalo bajka. Jakovina je to i potencirao podnaslovom svog djela „Od Preka do vrhova svijeta“. Lončar je rođen u malom Preku na Ugljanu doista daleke 1924. godine. Dalmatinski partizan, rano prihvaća ideje komunizma, da bi 1950. završio u diplomaciji. Najprije u New u York, a zatim u Džakarta, Berlin, Kairo…
Postaje zapravo građanin svijeta. Veliki je pristalica ideje pokreta nesvrstanih. To je razdoblje vrhunca ugleda Jugoslavije u svijetu. U potpunom nesrazmjeru s njezinom veličinom i ekonomskom snagom. Ali, Jugoslavija i naročito Tito stoje na čelu više od jedne trećine svijeta.
Jednom prilikom, kad sam otpočeo tu temu u društvu naglašavajući u tom smislu veličinu Tita, jedan prijatelj me prekinuo i rekao da im ne trebam o tome pričati jer Titov sprovod je bio najveći u povijesti, reče.
Lončar u svojoj karijeri upoznaje gotovo sve najznačajnije političke ličnosti tog doba. Tako čitamo o Nehruu, Naseru, Fidelu, Sukarnu, Bushu, Reganu, Brežnjevu, Gorbačovu, Brandtu, Genscheru, Mocku i drugima. Živi opis njihovih likova, situacija u kojoj oni djeluju, daje poseban kolorit ovoj knjizi. Naravno da je dobar dio knjige posvećen domaćim političarima.
Uz činjenicu da su kroz cijelu povijest druge Jugoslavije čelne pozicije zauzimali najviše Hrvati i Slovenci, Titu posebno zamjeraju što im je Srbiju podijelio na tri djela
Meni su posebno zanimljivi ljudi iz diplomacije. Od Koče Popovića, Aleša Beblera… Sve su to redom poligloti, vrhunski intelektualci. Očigledno, Jugoslavija je na tom području bila izuzetno dobro zastupljena, makar o svima njima Budimir Lončar i nema baš pozitivno mišljenje.
I tako se nižu ljudi, događaji sve do tragičnih 90-ih. Godine1991. Budimir Lončar je na čelu Sekretarijata vanjskih poslova, on je ministar vanjskih poslova SFRJ. Zadnji! Potpuno je angažiran da se sačuva Jugoslavija. Pritom shvaća nužnost demokratskih reformi u državi. On vidi da je Slobodan Milošević rušitelj te države južnoslavenskih naroda.
Pred sam raspad Jugoslavije – interesantno je to – Hrvati zauzimaju ključne položaje u vlasti. Uz njegovu tako važnu ulogu ministra vanjskih poslova, predsjednik Predjedništva je Stipe Mesić, premijer Ante Marković, čak je i selektor nogometne reprezentacije (a to je u Jugoslaviji bilo itekako važno) Hrvat Ivica Osim. To Slobodana Miloševića sigurno ne raduje.
Položaj Budimira Lončara postaje delikatan. On je Hrvat u Beogradu, deklarirani protivnik Slobodana Miloševića. Istovremeno on podupire odluku OUN-a o embargu oružja za Jugoslaviju. To mu najoštrije zamjeraju u Hrvatskoj. Meni se ova zamjerka čini nepravednom.
Naime, u to vrijeme Hrvatska nije međunarodno priznata država i nema niti pravni niti politički legitimet da sklapa ugovore o legalnoj nabavci oružja. Moglo bi se do njega doći samo ilegalnim putovima, kako je uostalom i rađeno.
Ali svejedno, Lončar je u Srbiji ustaša, a u Hrvatskoj četnik. I takve ocjene uglavnom u velikoj mjeri ostaju i danas. Franjo Tuđman nije se ipak libio da se koristi njegovim ugledom, poznanstvima (i osobnim prijateljstvima) s važnim ljudima u međunarodnom svijetu politike. To je i te kako bilo korišteno u borbi za međunarodno priznanje Hrvatske. I predsjednik Stjepan Mesić ga je kasnije koristio kao savjetnika.
No meni je izuzetno zanimljivo kako je ocjena povijesne uloge Lončara u velikoj mjeri slična Titovoj. Tita u Hrvatskoj zbog izraženog jugoslavenstva i grijehom Bleiburga smatraju srbofilom, a u Srbiji zakletim neprijateljem Srbije.
Uz činjenicu da su kroz cijelu povijest druge Jugoslavije čelne pozicije zauzimali najviše Hrvati i Slovenci, Titu posebno zamjeraju što im je Srbiju podijelio na tri djela (Vojvodina i Kosovo). Zaboravljaju, međutim, da su samo zahvaljujući tome u Predsjedništvu SFRJ imali osigurana četiri glasa, što je omogućilo Miloševiću da zaigra svoje ratne igre.
Što na kraju ovog kratkog prikaza reći o ovom velikom (i po obujmu) djelu Tvrtka Jakovine? Knjiga se bavi prošlim događajima i vremenima. Ali neka joj to ne bude mana. Jer kako rekoše još stari Latini: Historia est magistra vitae (povijest je učiteljica života).
Znamo da je sadašnjost kćerka prošlosti, a majka budućnosti. A onda kad imamo knjigu koja je tako interesantno napisana, koja nas obogaćuje novim spoznajama, onda ne mogu drugo reći, nego: Preporučujem!
O AUTORU
Mladen Godek bio je drugi liberalni gradonačelnik Koprivnice. Nakon izbora 1997. godine na toj je funkciji naslijedio prethodnika, također člana HSLS-a Vinka Špička. Godek je osoba bogate javne i političke karijere. Bio je općinski sudac, odvjetnik, gradonačelnik, saborski zastupnik, član najviših tijela Hrvatskog helsinškog odbora. Karijeru su mu obilježile oratorske bravure i beskompromisna borba za slobodu i ljudska prava.
NEDAVNO OBJAVLJENO
