Foto: GRAD ZAGREB / Milan Bandić i Branko Lustig
Sve što trebamo znati o današnjoj Hrvatskoj stane u dvije konstatacije – Branko Lustig, proslavljeni scenarist i oskarovac ni godinu dana nakon smrti nema svoje grobno mjesto; Dragan Kovačević, najpoznatiji hrvatski brojač novca ima. I to u Aleji velikana.
Nakon prodora afere Janaf u medijski prostor, isplivali su i podaci kako je Dragan Kovačević protupravno kupio grobno mjesto u blizini Aleje velikana na zagrebačkom Mirogoju koje se inače ne može niti kupiti niti dobiti. No, eto, Dragan Kovačević je uspio u onome što običnim smrtnicima ne može uspjeti.
Kovačević nije običan smrtnik jer u njegovim automobilima skrivenim po samoborskom gorju, stanovima na najelitnijim zagrebačkim lokacijama i u torbama njegovih prijatelja milijuni niču poput šampinjona. A to mogu samo posebni smrtnici. To je ona kategorija smrtnika koja nikada ne umire, pa čak niti onda kada skonča u mramornim grobnicama jer njihov duh i dalje tumara ovim društvom.
Naprotiv, Branko Lustig koji je svojim umijećem proslavio i sebe i Hrvatsku, običan je smrtnik. Toliko običan da njegovi posmrtni ostaci niti godinu dana nakon smrti ne mogu naći mir u grobnom mjestu. Iako je grad Zagreb na vlastito inzistiranje obećao obitelji financirati grobno mjesto i ukop, grobnica još uvijek nije napravljena jer se čeka – materijal.
Lustigova udovica pokušala je ukopati supruga kupivši grobno mjesto, no to još nije napravila. Grad Zagreb inzistira da to učine oni, ali čekaju na – materijal. Svojedobno je Bandić Lustiga stavio i na svoju listu za Skupštinu, a Lustig, dobronamjeran kakav je, odlučio staviti svoje ime uz zagrebačkog šibicara dobronamjerno misleći kako radi nešto dobro za Zagreb.
Lustigu nije bilo za zamjeriti, nije on u svojoj dobrohotnosti mogao pojmiti sav jad zagrebačkoga gradonačelnika. I dok Bandićevi službenici protupravno dodjeljuju parcele na Mirogoju vrlo upitnim likovima, grad Zagreb niti godinu dana nakon smrti ne rješava posljednje počivalište stvarnom velikanu.
Branko Lustig imao je težak život, ponajprije zbog iskustva holokausta i boravka u logoru. Za života je doživio dehumanizaciju zbog vlastitog podrijetla. Sada, nakon smrti doživljava jednaku dehumanizaciju svog lika i djela.
Jer ova država nema sluha za stvarne velikane, ona promovira fukaru i gore od gorih. Jer oni posjeduju brojače novca i milijune, gromade poput Lustiga posjeduju “samo” nenadmašne talente i zasluge za ovo društvo. Ali ovom društvu to jednostavno nije dovoljno dobar – materijal.
NEDAVNO OBJAVLJENO
