Foto: FACEBOOK / PRIVATNI ARHIV / Božica Jelušić
Velik i važan intervju dala je poznata hrvatska i podravska književnica Božica Jelušić, žena bistra uma i slobodne riječi.
Razgovor s književnicom i aktivisticom britke javne misli vodio je novinar i urednik Glasa Podravine Ivan Grobenski, mladi hrvatski i koprivnički umjetnik glazbene provenijencije. Dobitna kombinacija, rekli bi sportski novinari.
S našom se umjetnicom ne morate uvijek i u svemu slagati, ali svakako joj morate priznati hrabrost, upućenost, jasnoću misli i golem, rekli bismo nepresušan talent da svoje poglede na svijet i život pretoči u sjajne tekstove.
U posljednje vrijeme često govorite o velikom umoru koji se čini prilično slojevitim. Od čega ste umorni?
– Od godina očekivanja da se nešto promijeni. Od nedostatka živosti, živahnosti, građanske hrabrosti, korisnih inicijativa. Od propasti voluntarizma, od slabokrvnosti i nevoljkosti mladih generacija. Od diletantizma, nedorečenosti, nedostatka velikih imena u književnosti. Od blesavih utilitarnih povlađivanja svemu i svakome, osobito onima koji stoje i sjede ‘u prvom redu’ na javnim događajima, a pojma nemaju što se na bini događa i smrtno se dosađuju.
Od jednog trijumfalizma prosječnosti koja je ponosna sama na sebe, čvrsta umrežena i toliko dominantna da se raširila kao pirika, do vrha društvene piramide. Od toga da mi kažu ‘Odnos politike prema običnim ljudima koji gledaju svoja posla’, ‘Sve u svoje vrijeme’, ‘Sve će doći na svoje’ i ‘Prave vrijednosti neće propasti’, a znamo da su to frazetine kao krepane ribetine,
Otvoreno ste oštri na jeziku i društvenim mrežama gdje ljudi nerijetko navlače razne digitalne maske. Jesmo li zaista svi danas postali netko drugi?
– Pa, naravno, razvitak društvenih mreža pogodovao je ‘histrionskom poremećaju’ u ogromnim količinama. Ljudi oglašavaju svoje banalije i akcidentalije kao nešto svjetsko, veleumno, velevažno. Citiraju, uglavnom pogrešno, skrivaju se iza mudrosti iz knjiga koje mahom nisu čitali, šire lažni sentimentalizam.
Retuširaju fotografije i biografije, diplomiraju online, govore što ne misle, fingiraju osjećaje, virtualno se zaljubljuju i padaju u trans na persiflaže i kalambure, prezirući estetiku. Otvaram izložbu, sročim jedan uzvišeni govor o ‘ostatcima Edena’ u naivi, i sve divno… Deset minuta kasnije revu iz sobe s domjenkom: Nek’ ti jastuk bude stina, nek’ ti puši Severina…! Srećom da imam dovoljno kose, pa imam što počupati u takvim prilikama.
U našem je kraju gotovo nemoguće živjeti, raditi i stvarati odvojeno od lokalne politike. Kako gledate na odnos politike prema običnim ljudima koji pak samo gledaju svoja posla?
– Politika je ideopatogena zona. Tu vladaju nebuloze, strasti, obmanjivanja. Svjesno se manipulira osjećajima i to onim najnižim: Vjera u Boga i seljačka sloga. Mi smo posvećeni i odabrani, naša je zaštita na Nebeskoj porti zagarantirana, naš rad je pravedan, naša zemlja je najbogatija i neiscrpna u resursima.
Naša INA je majka dojilja (dok ju ne prodajemo drčnijem očuhu!), naš vinski podrum je najmirisniji, naši su lokalni čelnici nepoderivi, naše drčne babe vode svjetske kompanije i svašta nešto…Obični ljudi, u nedostatku pravih informacija, gutaju to ko žgance s vrhnjem i zalijanim čvarcima, pa tako i glasuju. Već desetljećima, kao što je vidljivo iz aktualne postave i situacije.
Posljednjih se godina sve više volimo busati o tome da pripadamo kulturnom, civiliziranom, europskom, zapadnjačkom svijetu. Jesmo li u deluziji?
– Naravno da jesmo. A osobito u instaliranoj pretpostavci da je taj Zapad nužno kulturan i civiliziran, da nije izgrađen na kolonijalnoj pljački, ubojstvima i mučenjima i da neće ti ‘neki od tamo’ jednom doći po naplatu s kamatama.
Dakle, u lijepim građevinama, parkovima, muzejima s opljačkanim blagom, od Grčke do Afrike, vidimo sliku savršene civilizacije? Nije li Spengler odavno napisao Propast Zapada? A što je pisao Kraus, što Zweig, prije šezdeset i više godina?
Kakve su stvarne perspektive Zapada, koji ponovo želi jeftino roblje, tuđu zemlju, vodu, resurse i krepkost i marljivost nekih iz ruralne civilizacije, koji još ‘vole raditi’ i imaju nekakav moral? Svijet je u promjeni, tranziciji, kovitlanju. Ptica kos je jedini autentični Europejac, nema ga nigdje drugdje, osim na europskom tlu. Molim da se o tome ozbiljno razmisli.
Svjedočimo i sve razmahanijem lokalnom rastu i razvoju, ulaganjima, povlačenjima nekakvih sredstava iz nekakvih fondova u ime progresa. Koliko je toga kod nas kič, a koliko kultura i umjetnost?
– Pa, fino, kad sam bila u Americi, istjecali su stogodišnji ugovori s Indijancima, za otkup indijanske zemlje, najveću prijevaru u povijesti. Neka plemena izborila su tu lovu, neka nisu. Kupili su nekoliko televizora svaki, kao i skupe automobile, a u rezervatima otvarali kasino, bordel i slično.
Ne znam što je bilo kasnije, brzo sam otišla… Mislim da se to potrajbalo, otišlo po vjetru. Kao što će otići sve, što se troši na šminkeraj i pomodne ‘urbane eksperimente’, ne oslanjajući se na tradiciju, kulturu, darove ljudi i ljude s vizijom. Struka, mislim da je kod nas ta kategorija definitivno propala.
Po tavanu roštaju nam miši, af podrumu ti dekrete piši…Dosadno mi je to. Naše ‘Katice za sve’ došle su na svoje, troše tuđe novce, a ja sigurno neću čekati mrvice s te trpeze i ne moram jer sam bogata i slavna, na njihovu veliku žalost!
Cijeli intervju možete pročitati u Glasu Podravine na ovome LINKU.
NEDAVNO OBJAVLJENO
