Foto: DANICA.HR / Intenzivni Covid odjel Opće bolnice u Koprivnici
Poznata su mi barem dva slučaja u kojima su starije osobe na širem području Koprivnice proteklih tjedana preminule od posljedica Covida nakon što im je zarazu u kuću unio najmlađi član obitelji, školarac. Niti jedna osoba, koja je vrlo brzo završila na bolničkom respiratoru, nije bila cijepljena.
Ljudi su to s imenom i prezimenom, umirovljeničkim navikama i krugovima prijatelja i rodbine. Imali su kroničnih tegoba (a tko ih danas nema u tim godinama), ali solidno su se nosili s njima. Lako je kad su svedeni na statističke izvještaje stožera, pa jedino što znaš je da je tog dana od Covida u državi preminulo 50-ak, a u tvome kraju par osoba. Ulglavnom starije životne dobi i uglavnom s „brojnim komorbiditetima“. Pa nakon tih suhoparnih priopćenja ispada kako su se jadni ljudi smrću od Covida riješili ovozemaljskih muka.
Nisam Svevišnji pa ne znam koliko bi ove dvije osobe o kojima pišem još živjele da im najmlađi članovi obitelji nisu doma donijeli nesretni delta soj. Još par dana, tjedana, mjeseci, godina? I bi li se izvukli da su bili potpuno cijepljeni, s dvije ili tri propisane doze nekog pfizera ili moderne. To nikad nećemo znati. No, jedno sigurno znam – ostat će u obiteljima osjećaji krivnje i predbacivanja jesu li mogli učiniti baš sve što je u njihovoj moći da se fatalni ishod spriječi.
A ostat će i predbacivanje najodgovornijima u državi za epidemiološke mjere i bitku protiv opake pošasti. Jesu li učinili dovoljno da spriječe ovoliko smrti? Zbog čega je Hrvatska među najgorima u Europi prema broju preminulih od Covida na milijun stanovnika? Je li svemu krivo stanje u zdravstvu ili se tu može naći još pokoji razlog?
Zbog čega smo među najgorima u EU prema broju procijepljenih? Je li stožer trebao na vrijeme uvoditi oštrije mjere? Na ta pitanja, oprostite mi, nemam odgovor jer naprosto nisam stručnjak te o epidemiji, virologiji, cijepljenju, javnom zdravstvu i medicini znam posve površno, kao prosječni konzument dnevnih vijesti i izvještaja. Dakle, ništa.
Ali, nekako se ne mogu oteti dojmu – mada za to nemam baš nikakve dokaze – da je ovaj broj umrlih ukalkuliran kao „prihvatljiv rizik epidemije“. Drugim riječima, netko je morao odlučiti da nam je dobrobit djece u školama i ekonomije, posebno ugostiteljstva, važniji od par tisuća života osoba treće životne dobi. O tome, razmije se, nikad nitko neće govoriti na ovako eksplicitan način, ali – s obzirom na sve što se u i oko epidemije događa u Hrvatskoj – tako nekako ispada. Žrtvovat ćemo nešto starčadi i teško bolesnih da bi život koliko-toliko mogao ići nekim normalnim tokom.
Može li se uopće – kad je riječ o ljudskom životu – raspravljati na takav način? Na jednu stranu tezulje stavljati nečiji život, a na drugu prihode od pdv-a
Pa će klinci i dalje ići na nastavu i u kafiće bez obzira što nam je procijepljenost starijih katastrofalna. Pa ćemo velike skupove – navijačke, vjerske i sve druge – i dalje tolerirati premda nam je zdravstvo prenapregnuto, a medicinsko osoblje pada s nogu. Da se razumijemo, nipošto ne zazivam lockdown, niti online školu jer znam što su moji školarci prolazili dok nisu išli na nastavu. To im sigurno ne bih opet poželio.
Ne zazivam ni zatvaranje kafića jer mi je žao vlasnika, osoblja, a i mene samog. Ja, srećom, o tome ne odlučujem. No, razdire me ta moralna dvojba i ne mogu si pomoći – je li smrt zraženih staraca zalog školskoj nastavi za moje klince i mojem svakodevnom ritualu ispijanja kave. Može li se uopće – kad je riječ o ljudskom životu – raspravljati na takav način? Na jednu stranu tezulje stavljati nečiji život, a na drugu prihode od pdv-a i nastavu uživo za djecu ili bilo što treće.
Može, dakako, pogotovo kad su ljudski životi svedeni na puku statističku brojku u dnevnom izvještaju nacionalnog i lokalnog stožera. Danas imamo 60 mrtvih, ali zato je državni proračun u protekla 24 sata samo na ugostiteljstvu uprihodio 60 milijuna kuna poreza, a roditelji nisu morali razbijati glavu time tko će im paziti na klince dok ne idu u škole i vrtiće.
I nekako nam ide, život se odvija u svojim predvidim koritima uz maske, covid potvrde i dezinficijense. Ljudi idu na nogometne utakmice i mise, kafići su hvalabogudragome puni, škole također, a pola države neće nam se cijepiti jer je to sloboda njihova izbora. I sloboda one silne vojske antivakserske sljedbe koja o tome – poput mene – nema blage veze, ali istupa kao da su upravo dobili nobelovu nagradu za medicinu.
I sve je to tako „lijepo samorazumljivo“ do časa dok vas netko ne suoči sa stvarnim, konkretnim licima, imenima i njihovim svakodevnim životima. Jučer su bili, danas ih više nema. I svi bismo se – baš u ovom trenutku – načas tebali duboko povući u vlastitu nutrinu i odgovoriti na jednostavno pitanje – bismo li vlastitu majku, baku, oca, djeda ili tetu žrtvovali za to da nam djeca slobodno idu u školu, na mise, nogometne tekme, u kafiće?
Komentar je izvorno objavljen u tjedniku Glas Podravine
NEDAVNO OBJAVLJENO
