Situacija u zemlji, prvenstveno gospodarska i socijalna, nije nimalo blistava, ali HDZ je uvjeren kako će 2028. osvojiti i četvrti mandat. Nisu pokolebani ispitivanjima stranačkih rejtinga koji pokazuju da su vladajući iz stagnacije prešli u fazu višemjesečnog pada, da je javnost kontinuirano iznervirana brojnim korupcijskim i klijentelističkim aferama, da cijene hrane i nadalje rastu, da je turistička sezona u najmanju ruku problematična, da jako dugo nismo lošije stajali u Bruxellesu te da je visoka inflacija već pojela proračunski neutemeljeno povećanje plaća u državnom i javnom sektoru. Čini se da ni najnoviji nagli skok cijena nafte, čije je izvorište u američko-iranskom sukobu, koji lančano povećava troškove svih roba i usluga, previše ne uznemirava Plenkovićevu ekipu.
Je li u pitanju neki oblik političkog autizma? Je li premijer koraknuo još dublje u svoju paralelnu stvarnost? Očekuje li HDZ neki nadnaravni rasplet? Vjeruje li da hrvatsko biračko tijelo u drugoj polovici HDZ-ova mandata, onoj u kojoj globalno gospodarstvo već pleše na rubu nove i još dalekosežnije krize, može većinski promijeniti svoje stavove? O Plenkoviću možemo misliti svašta, uvažavati ga ili kititi epitetima koji nemaju mjesta u pristojnim medijima, ali je sigurno samo to da nije iracionalna i euforična osoba.
Preciznije rečeno, premijer vidi što se oko njega događa, iako pravu težinu preživljavanja prosječnog hrvatskog građanina nikad nije mogao shvatiti, niti mu je bliska društvena empatija. Problem je u tome što se smatra toliko intelektualno i politički nadmoćnim i iskusnim da nema te situacije koju ne bi preokrenuo u osobnu i stranačku korist. Zato je za njega sve o čemu se govori tek prolazno iskušenje, nešto čemu će u pravo vrijeme naći lijeka. Premijerska mu je opstojnost neupitna, tim više što na drugoj strani političke bojišnice, kako je to nekada rezonirao i Tuđman, vidi samo hrpu nemuštih, nesuvislih, infantilnih i nesposobnih likova.
DESET MANDATA
Analiziraju li se sve informacije i naznake koje, makar i na kapaljku, dolaze iz stranačke središnjice i Banskih dvora, izvjesno je da je HDZ već u osnovi definirao svoju politiku do kraja saborskog mandata. Ona je, kako to i jedino možemo pretpostaviti, krajnje pragmatična.
Budući da za ostanak na vlasti neće biti dovoljni osvojeni mandati, a gotovo identično se događalo u sva tri dosadašnja slučaja, HDZ će opet uzeti partnera koji bi mogao donijeti, pretpostavlja se, više od pet, po mogućnosti desetak, saborskih mandata. Sasvim je sigurno da to više neće biti Domovinski pokret, koji je u aktualnoj koaliciji potrošen i kompromitiran, tako da samo u jednoj izbornoj jedinici može preći izborni prag.
Stranka Ivana Penave svojim će uspjehom smatrati eventualni ostanak parlamentarnog statusa. HDZ će u pogledu domovinaša pokušati izbrisati i sjećanje na sve ono što je zbog koalicijskih razloga morao prihvaćati i što ga je udaljavalo od najprosperitetnije pozicije desnog centra. Plenkovićeva stranka gotovo sigurno neće moći računati ni na koaliranje s druge dvije desničarske grupacije, Radićevim DOMiNO-m i Pavličekovim suverenistima, koje se također vrte oko dva posto potpore, ponekad i manje od toga.
TREĆA SREĆA
Pouzdano mogu računati tek na skromnu pomoć HSLS-a i HSS-a. Za potonju stranku, koja je već u nekoliko navrata mijenjala strane, trenutno nije jasno koliki joj je realni doseg. Velik sigurno nije. Jasno, tu je i većina manjinskih zastupnika, koji uvijek idu uz one koji najviše nude. A samo jedna stranka može puno ponuditi. Ukupno je to, ipak, premalo za sastavljanje nove saborske većine.
U takvoj situaciji, sudeći prema aktualnim ispitivanjima političkog raspoloženja, za HDZ ostaje tek jedna potencijalna dobitna kombinacija. Mogli bi je nazvati i „trećom srećom“. Riječ je o Mostu, kadrovski i programski najnedefiranijom i u Saboru najglasnijom hrvatskom strankom. Zalažu se za puno toga i protiv su još više toga.
Predvođen novim predsjednikom Nikolom Grmojom, Most trenutno ima stabilnih 7-8 posto biračke potpore, što pretvoreno u izborne jedinice omogućava i otprilike toliko saborskih mandata, u povoljnijoj igri brojki možda i onih željenih desetak. Uspoređujući rejtinge u nekim europskim državama, Grmoja je uvjeren da je moguć i predizborni nagli skok potpore.
FESTIVAL MORALA
Plenković je vladajućom koalicijom s dotad mu neprijateljski usmjerenom Penavinom strankom dokazao da ga ne brine to što i Most u odnosu na HDZ godinama „sipa otrov“ i u Saboru izvodi svakovrsne oporbenjačke performanse. Politika mu nikad nije bila festival morala.
Ako Grmoji ponudi poneku ministarsku fotelju i pripadajuće javne tvrtke, kao i povratak na vlast u Metkoviću, stranačkoj bazi, u trenu bi prestali napadi na njega, a i „bruxellesku politiku“ koju vodi. Zna da vlast, bezbroj smo se puta uvjerili, u hipu mijenja političke stavove, ali i manire.
Tada se zaboravlja i politički radikalizam na kojem se dotad inzistiralo. Malo je tko imun na vlast kao slast. U Hrvatskoj se takvi mogu mikroskopom tražiti. Plenković je, sve u svemu, već sada uvjeren kako mu je na dohvatu dobitna poslijeizborna kombinacija. U krajnjem slučaju, posljednje je desetljeće pokazalo da svaki HDZ-ov partner gubi svoj identitet i kadrovski potencijal, tako da bi u slučaju razlaza izgubio svoju prividnu homogenost i dotadašnju političku snagu.
LAJANJE NA MJESEC
Pogledajmo taj scenarij i iz Mostova ugla. Grmojina je stranka u proteklih deset godina stekla status najprevrtljivije i najnepouzdanije. Dosljedna je bila samo u svom jeftinom populizmu. Pregovarala je i desnima i s lijevima, proklamirala samodostatnost, ovjeravala kod javnog bilježnika svoja moralna načela, da bi zatim u dva navrata doslovno preko noći HDZ dovela na vlast.
Dvaput je i na teatralne načine izlazila iz tih koalicija. Osim uobičajene desničarske frazeologije, nikad nije do kraja bilo jasno za kakvu se realpolitiku zapravo zalaže. Jedinom se konstantom čini njeno glasno višegodišnje osuđivanje HDZ-ove korupcionaške vladavine. S te bi se strane poslijeizborno koaliranje s Plenkovićem doimalo kao izdaja dotadašnjih „principijelnih stavova“, kako se time često hvale.
U samoj stranci, međutim, sve su glasniji stavovi da im je dosta „lajanja na mjesec“ i da je krajnje vrijeme da „preuzmu odgovornost“ za hrvatski razvoj. Uvjereni su da građanima svašta mogu ponuditi. Iz Mostove se retorike može zaključiti da su to razne mjere i zakonska rješenja koja bi Hrvatsku u praksi udaljavala od proklamirane politike Europske unije.
VAKO I NAKO
Kako bi se to moglo usuglasiti s interesima „supereuropejca“ Plenkovića, teško je i pretpostavljati. Svaka je politička grupacija na početku nekog koalicijskog procesa, naime, uvjerena da može nametnuti ili zaštititi svoje stavove, odnosno da će biti u tome čvršća i upornija od stranaka koje ranije to nisu uspjele.
Smatraju da će samo oni odlučivati o HDZ-ovom opstanku na vlasti i da im to stvara lagodnu poziciju. Ne obaziru se na upozorenja da su isto to mislili i domovinaši, prije toga HNS i liberali, da bi se naposljetku našli u situaciji da Plenkovićevoj stranci moraju zahvaljivati što ih s minimalnim uvrštavanjem na zajedničke izborne liste jedva održava na političkoj sceni. Može li Most biti izuzetak od tog već iskušanog pravila? Neovisni analitičari o tome nemaju dvojbe.
Indikativno je da se vlasti željan Grmoja izmotava u medijskim nastupima vezanim za jako uranjene predizborne aktivnosti. Javnost iz toga može zaključiti da se ništa dugoročnije ne može zaključiti, ali bi barem lijeva koalicija morala shvatiti da je najpoželjnije Most zaobilaziti u širokom luku. Bit će, lokalnim rječnikom Mostovih čelnika, „i vako“, ali „i nako“. Biračko bi se tijelo u toj predstavi moglo dobro zabavljati.