Ovih dana na društvenim mrežama i pojedinim portalima nalazimo poruke i rasprave o tome kako hrvatski studenti kreću o organiziranje štrajka većih razmjera. Za tri bi se tjedna trebao paralelno održati u desetak najvećih hrvatskih gradova. Njegovi su organizatori dvije navodno odvojene skupine, koje dosad, ako su informacije točne, nisu ni međusobno komunicirale.
Spominju se gradovi gdje ima najviše studenata, što je i pretpostavka uspjeha svakog javnog okupljanja, ali to ne znači da se u posljednji trenutak ne bi priključila i neka manja fakultetska središta. Detalji vezani uz organiziranje i koordiniranje te nimalo jednostavne logističke operacije nisu nam još poznati, osim navođena uopćenih štrajkaških ciljeva.
POTPORA PALESTINI
Konkretnije, glavni razlozi za izlazak studenata na ulice leže u sve višim troškovima života, nemogućnosti mladih da se upuste u avanturu koja se zove rješavanje stambenog pitanja, ali i njihov bunt protiv politički sponzoriranog kriminala, korupcije, klijentelizma i nepotizma. Specifičnost je i otpor prema nedavno uvedenoj vojnoj obvezi kao obliku militarizacije društva. Jedino točno usmjerena politička poruke je odbacivanje suradnje s izraelskim obrazovnim i znanstvenim institucijama te načelna podrška borbi palestinskog naroda za vlastitu državu.
Neimenovani organizatori šalju poruku da u tim štrajkaškim aktivnostima neće sudjelovati političke stranke. Točnije, da im oni, makar ih podržavale, to neće dopustiti, već da to mora biti autentični glas najobrazovanijeg dijela mlade generacije.
Nakon što pročita te pomalo neodređene studentske objave, prosječni će se hrvatski građanin zacijelo imati samo jedno pitanje: gdje ste bili dosad?! Gotovo sve što je navedeno kao razlog protestnog okupljanja odavno se događa. Puno bi preciznije mogli ustvrditi da je to višedesetljetna konstanta u funkcioniranju hrvatskog društva, s tim da su u međuvremenu eskalirale cijene stambenog prostora.
HOĆEŠ-NEĆEŠ
Studenti su, dakle, odavno mogli „okupirati“ trgove hrvatskih gradova i ritualno se okupljati, primjerice, vikendima i u određenim političkim okolnostima. Nisu to učinili. Postoji opravdana bojazan da o tome nisu ni razmišljali. Zašto onda najava masovki, ukoliko se to pokaže organizacijski ostvarivim, za tri tjedna?
Budimo realni, ne odviše brojni studentski aktivisti, koje globalna politička zbivanja ipak zanimaju, našli su se u pomalo neugodnoj situaciji. U susjednoj je Srbiji, koja im je, hoćeš-nećeš, stalno u vidokrugu, izborna lista „Studenti pobeđuju“ prošle nedjelje u doslovnom smislu pomela dugogodišnjeg autokratskog vladara Aleksandra Vučića. U Parizu su tjednima u nizu gradova žestoki prosvjedi, koji povremeno eskaliraju u palež i nasilje, koje su potaknuli učenici i studenti, čineći u njima i brojčano dominantne skupine.
Isto se, također uz dozu nasilja, događa u Milanu i drugim talijanskim gradovima. Albanija, gdje su mladi uklopljeni u šire štrajkaško okupljanje, gotovo da je na razini ulične gerile. Sukcesivno se protestna okupljanja događaju diljem Španjolske, pogotovo u Barceloni i Madridu, a odnedavno i u Portugalu. Navodno se pripremaju i masovni štrajkovi u Njemačkoj, a ni socijalna situacija u Velikoj Britaniji nije daleko od toga. Svugdje su problemi življenja i stanovanja slični, samo što je nagli skok cijena energenata, potaknut ratovima u Ukrajini i u Perzijskom zaljevu, ubrzao izljeve bunta.
IZLJEVI BUNTA
Jedino se u Hrvatskoj ne događa ništa. Neformalno si studentsko vodstvo zato s pravom postavlja neizbježno pitanje: jesmo li mi Hrvati doista takve ovce? Nezainteresirani konformisti? Gnjecava masa koja se miri s činjenicom da vladajuća elita od nje pravi sažaljenja vrijedne poslušnike i korisne bedake? Najobrazovanija društvena skupina koja i nadalje pakira kufere za trajni odlazak u inozemstvo?
Na djelu je, čini se, pomalo od svega toga. Hrvatska se stvarnost ne može mehanički uspoređivati s drugim sredinama. Ima tu puno specifičnosti, gdje se prepoznaje „rukopis“ vladajućih krugova, prošaran neizbježnom demagogijom. Uzmimo samo činjenicu da studentski obrok na famoznu iksicu u menzama stoji teško zamislivih 86 centi. Nije poznato ima li u europskim okvirima uopće usporedivo niske cijene. Velike su subvencije vezane i uz učenički smještaj i prijevoz.
Posljednjih su godina u svim sveučilišnim središtima sagrađeni, ili su pred završetkom, studentski domovi. U Koprivnici, spletom okolnosti, istodobno su pred useljenjem i studentski i učenički dom. Poprilično je, zahvaljujući praksi lokalnih samouprava, rašireno studentsko, ponegdje i srednjoškolsko, stipendiranje. Nevjerojatne su brojke besplatnih mjesta u javnom visokom školstvu, trećinski i nepopunjenih, kao da smo neka iznimno bogata država. Zahvaljujući negativnim demografskim kretanjima, mladi nikad nisu imali veće mogućnosti zaposlenja.
ŽABA I KONJ
Mora se priznati da je Plenkovićeva vlada vukla poteze koji su joj dugo omogućavali da se ne mora bojati izljeva gnjeva mlade generacije. Zaskočila ju je jedino stambena kriza, potaknuta nekretninskim špekulacijama, te rast cijena hrane i usluga, za što se maksimalno pokušava pravdati globalnim trendovima. Iz tih se razloga može pretpostaviti da najava protestnih okupljanja u većim hrvatskim gradovima nije u Banskim dvorima izazvala preveliku nervozu. Gledaju na to, sukladno nenadmašnoj Plenkovićevoj prepotenciji i bahatosti, u stilu poslovice „vidjela žaba da konja potkivaju pa i ona digla nogu“.
Istine radi, ima nešto i u tome, ali je neozbiljno zaključivati da je oponašanje europskih studentskih pokreta jedini motiv djelovanja hrvatskih studenata, a i mladih u cjelini. Možda je krajnje vrijeme da i mladi, mahom iz generacije „Z“, napokon shvate da im ozbiljni životni problemi počinju onog trenutka kad steknu diplomu i suoče se s pitanjima svoje dugoročne egzistencije. Onda visina plaće, troškovi življenja i otplata stambenih kredita više nisu lakonski problemi. Studentski su štrajkovi u tom kontekstu poželjni ulog u manje traumatičnu budućnost.
SIMBOL KORUPCIJE
Dolazimo do ključne točke najavljenih protestnih okupljanja. Prvo će pitanje biti kakav je prevladavajući svjetonazor organizatora, što ne znači i konkretno stranačko opredjeljenje. Europsko je iskustvo da takve štrajkove u pravilu organiziraju lijeve, liberalne i ekološki usmjerena opcije, kakve je i tradicija od već kultnih studentskih štrajkova 1968., koji su na europskom kontinentu ipak promijenili način političkog razmišljanja i povećali brigu za standard građana.
Vjerojatno će svjetonazorske inspiracije i u hrvatskom slučaju biti slične, što se može iščitati iz spominjanja Izraela i Palestine i odbojnosti prema militarizaciji društva. Pitanje je, međutim, koliki dio studenata i mladih u cjelini prihvaća takve programe. Ako se prisjetimo što se prije samo nekoliko tjedna događalo u sramotnom splitskom pronacističkom ispadu, mogli bi se začuditi u kojoj su mjeri u toj populaciji prisutne i ultradesničarske ideologije.
Nema dvojbe da su srbijanska zbivanja u najvećoj mjeri utjecala na najavljene hrvatske proteste. Između situacije u jednoj i drugoj državi postoje, ipak, bitne razlike. Ozloglašeni je Vučić svoju autoritarnost dovodio do apsurda, vrijeđajući inteligenciju svakog građanina, ukidajući slobodu medija, a i progoneći svakog oponenta. Imao je patološku potrebu da kontrolira doslovno svaki segment društva. Strahotni je okidač masovnih prosvjeda bilo rušenje novosadske nadstrešnice, simbola korupcije, što je odnijelo 16 života.
KULTURA PROSVJEDOVANJA
Gledano sa strane, u Srbiji su na djelu, osim novosadske tragedije, bili gotovo svi problemi kakve uočavamo i u Hrvatskoj, ali sve kao da je bilo dignuto na još jednu potenciju. Zato su studenti bili spremni riskirati puno toga, daleko više nego što bi to mogao biti slučaj na ulicama hrvatskih gradova. Ovdje bi se organizatori mogli suočiti i s najbanalnijim problemom, odnosno pomanjkanjem kulture javnog prosvjedovanja.
Primjera radi, lijevo usmjereni studentski prosvjedi iz spomenute 1968. u Zagrebu nisu bili masovni, već vezani uz samo nekoliko fakulteta. Bitno drugačije nije bilo ni 1971. u proljećarskom studentskom štrajku, gdje su središta zbivanja u najvećoj mjeri bili studentski domovi. Sve su to razlozi da ono što će uslijediti za tri tjedna do posljednjeg trenutka bude velika nepoznanica. Za neke možda i golemo razočaranje.
Dojam je, sve u svemu, da će u pravu biti politički skeptici koji će u Banske dvore slati otrežnjujuću poruku: Plenkoviću, nemaš brige, nije ovo Srbija!