Svijet je u proteklih godinu dana ogledalo političke nestabilnosti, Hrvatska nimalo ne zaostaje u tome, ali se ipak može pohvaliti da je u njoj nešto stabilno. Ima, naime, stabilan trend pada glavne oporbene stranke. SDP je u istraživanjima stranačkih rejtinga ono što je na sportskim kladionicama „fikser“, rezultat na koji ulažete svoj novac bez rizika. Možete unaprijed izračunati za koliko će esdepeovci pasti u odnosu na protekli mjesec. SDP je u proteklih 12 mjeseci, po jednoj agenciji, izgubio gotovo 4,5 posto popularnosti, a po drugoj oko 3,5 posto. Sada su zabetonirala ispod psihološke granice od 20 posto.
Što god se dogodilo, i u kakvu je god aferu i javnu bruku uletio vladajući HDZ, stranka Siniše Hajdaša Dončića iznova korakne unazad. Netko bi mogao pomisliti da se hrvatsko biračko tijelo grdno zabunilo u prepoznavanju tko je tko na političkoj sceni, odnosno da se stranka Andreja Plenkovića potajice preobukla u esdepeovce da bi se na njih prelila ljutnja običnog građanina. U potonjem bi scenariju zasigurno bilježila veliki uspjeh. Nevolje se na luzere lijepe same od sebe.
ZAKLJUČAN U ORMARU
SDP-ov je predsjednik, pak, poseban slučaj. Dosad neviđeni politički fenomen. Kako smo u nekoliko navrata ukazivali, biračko tijelo uopće ne prepoznaje šefa druge najveće nacionalne stranke. U popisima popularnosti dobro kotira sve i svašta, ozbiljni političari, cirkusanti i čudaci svih oblika i vrsta, samo je Hajdaš Dončić negdje pri začelju. Nešto bolje stoji jedino na popisu političkih negativaca. Čini se da njega u anketnim istraživanjima ne prepoznaju ni članovi vlastite stranke.
Da ponekad u Saboru izlaganje ne završi tvrdnjom da će on biti budući hrvatski premijer, što je obično popraćeno začudnim pogledima, javnost bi mogla zaključiti da ga SDP pomno skriva zaključanog u garderobnom ormaru na Iblerovom trgu. Možda je to način da se do najavljenog trijumfalnog ulaza u Banske dvore ne potroši do kraja.
Koliko god politički analitičari ukazivali da se situacija oko SDP-a ne razvija dobro, njegovo vodstvo na to ne reagira. Čeka da nezahvalni građani napokon progledaju i okrenu se pravim vrijednostima. Predsjednik se, jasno, ne želi povući s mjesta na kojem stranku vuče u ponor, a njegovim je bliskim suradnicima odviše dobro da bi išta mijenjali. Nema ljepše pozicije nego biti u vječnoj oporbi. Oni koji vide da je situacija besperspektivna ne usude se izazivati krizu, jer su svjesni da kukurikavci prvi završe u loncu. A svatko bi želio da ostane u igri za neku bolju budućnost.
ZA GOLI OPSTANAK
Zato je SDP u tipičnoj pat situaciji. Zarobljenik je vlastitih slabosti. Izlog je salonskih socijaldemokrata koje mahom umara šetnja po blatnom terenu. Bitno im je jedino da ih uhvati pokoja kamera. Ne bi ni to bilo baš tako tragično da ne žive u državi u kojoj je biračko tijelo već odavno umorno od ispraznih riječi. Prosječni hrvatski građanin više cijeni poduzetne lopine, blefere i demagoge od pasivnih teoretičara, idealista i moralista. Zato se birači ljevice prebacuju na hiperaktivne možemovce, koji u Zagrebu vode pretešku bitku za goli opstanak, nadajući da će oni odraditi SDP-ov posao. I onda dati Hajdašu Dončiću da se igra premijera.
U toj je otužnoj političkoj priči najveća enigma opet čovjek koji se zove Zoran Milanović. Možda su neki već pomalo zaboravili, ali dotični je predsjednik Republike Hrvatske i trenutno prebiva na Pantovčaku. Otkad je dobio drugi predsjednički mandat, odlučio se puno ne miješati u hrvatska zbivanja. Komplicirano je to, čak i jako nezgodno.
KANTE ODLIKOVANJA
Moraš se ranije buditi, jurcati gore-dolje, povremeno se zamjerati nekima koji s podignutim rukama mjere visinu kukuruza, a već je poprilično istrošio i repertoar epiteta koje je posvetio svom najdražem premijeru Andreju Plenkoviću. Nije mu lako. Dobro je stari Gaj zaključio da još Hrvatska ni propala dok mi živimo, uz malo sreće ni neće, pa čemu onda gnjaviti umornog predsjednika da ispravlja naše gluposti. A baš to ga najviše iscrpljuje.
Stvarno, čim se to bavi, ako se nečim uopće bavi, naš Milanović? U javnosti se kovitlaju tri teorije. Prva je ona koja je bliska njegovom radnom elanu. Ničim. Čeka da se temeljito odmori do kraja mandata. Usput podijeli kantu-dvije državnih odlikovanja. Prilikom jubileja se poslika s kojoj ratnom postrojbom. Pardon, posjeti i poneku kulinarsku manifestaciju.
Druga teorija ima dosta sličnosti s prvom. Svjesno se ne bavi politikom. Nije u pitanju, stoga, spontani nerad. Šuti da bi drugi mogli govoriti. Onaj u čiju korist drži usta hermetički zatvorena upravo je nepotrošeni politički biser Hajdaš Dončić. Dugo osmišljavana SDP-ova strategija iz „situacijske sobe“ na Iblerovom trgu, kakve po kadrovskom potencijalu zacijelo nema ni trampasti Trump, zacijelo ide za tim da dokaže kako isti taj Milanović nije lider oporbe, za što ga uporno optužuje ljubomorni Plenković.
JEDNOG LIJEPOG JUTRA
Šef SDP-a tako dobiva prostor da svekolikom i vazda napaćenom hrvatskom narodu pokaže i dokaže kako nudi odgovore na sva otvorena i skrivena pitanja. Ima prilike impresionirati biračko tijelo rješenjima koja će već sada iznjedriti. Ponuditi moralno pročišćenje nacije. Emocionalno se vezati uz istog tog hrvatskog građanina. Zasad je sjajno iskomunicirao da država više neće nikome prepuštati hrvatski otpad. Čvrsto će ga prigrliti.
Jednom riječju, Hajdaš Dončić u tom scenariju za godinu i pol ima osiguranu veličanstvenu pobjedu na parlamentarnim izborima. Milanović mu svojim samožrtvujućim nečinjenjem za takvu svakog truda vrijednu misiju širom otvara vrata. Hajdaš Dončić tada neće morati objašnjavati tko je i zašto kandidat za najudobniju fotelju u Banskim dvorima. Biračko će ga tijelo samo donijeti pred ista ta vrata.
Treća bi kuloarska opcija ipak bila vrhunac Milanovićeve mudrosti. Nešto se o njoj šuškalo i pri kraju njegovog prvog mandata, kada se jednog lijepog jutra probudio s mišlju da bi kao premijer bio još bolji, ali mu je nakon predsjedničkih izbora bilo neugodno razočarati hrvatski narod. Zato je ostao na Pantovčaku. Milanović bi u novom scenariju bio rezervna opcija za toliko željeno Plenkovićevo svrgavanje.
JOŠ DUBLJE BEZNAĐE
Konkretno rečeno, SDP i Možemo bi krenuli u zajedničku berbu lijevih i centrističkih glasova, a on bi se velikodušno odrekao kraja svog predsjedničkog mandata i krenuo u okupljanje protuhadezeovske desnice, po potrebi i mjerača onog istog kukuruza, a i stranački neopredijeljenog građanstva. Palo bi tu ponešto saborskih mandata. Tada bi se njegovo neuplitanje u proustaško divljanje po hrvatskim ulicama, stadionima i koncertima pokazalo vrhunskim potezom. Ušlo bi u udžbenike o strateškom političkom planiranju.
Hajdaš Dončić bi u toj kombinatorici stvarno mogao veselo skakutati i uzvikivati da je premijer. Plenković bi, s druge strane, neutješno plakao, ridao dapače, što je tu sjedio skromnih 12 godina. I otišao kad je mogao najviše dati, a njegovi još ponešto uzeti. Premijer bi sve mogao podnijeti, ali nikako spoznaju da ga je nadmudrio njegov najdraži neprijatelj.
Teško je reći koji se od navedena tri Milanovićeva scenarija za SDP-ovu dobrobit i Hajdaš Dončićev nedosanjani san više sviđa hrvatskom narodu. Trebat će to pošteno vagnuti. Pustiti i u javnu raspravu. Zasad je vjerojatnije da su to pouzdani pravci kretanja u još dublje hrvatsko beznađe.