Foto: ILUSTRACIJA
Neki dan me pita jedna starija gospođa: “Nego, reci ti meni, što su ti masoni? U nas toga nije bilo.” Ostadoh u dvojbi što joj odgovoriti, jer nema ih ni “u nas”, barem onih pravih. Čudno je to sve. Nekada je svega bilo malo, palenta se kuhala dugo, nije bilo ovih instant virusa. Danas, nažalost, ni masoni nisu što su nekada bili.
O masonima ili slobodnim zidarima ispisani su tomovi knjiga. Čak smo i mi u Hrvatskoj imali velikog masonologa Ivana Mužića koji je dao veliki doprinos razumijevanju slobodnog zidarstva. Naposljetku, izdano je toliko popularnih i cjenovno prihvatljivih izdanja o masonima da je svatko mogao “zaroniti” u tajne tih tajanstvenih ljudi.
Priča oko bivšeg glavnog državnog odvjetnika i propalog političara Nikice Gabrića, “masone” je izložila dosad neviđenom udaru javnosti, onoga od čega oni upravo strepe i bježe. U tom prvom naletu, pogotovo u onom Gabrićevom prokazivanju najviših državnih institucija (jer što je puštanje u javnost snimku razgovora s državnim odvjetnikom ako ne prokazivanje), shvatio sam da se ne radi o nikakvim masonima, već svojevrsnim amaterima, karijeristima, moguće snobovima koji su se odlučili malo igrati masona.
Nema dvojbe da su svi oni ljudi na slikama vrlo imućni, pa si mogu priuštiti skupi nakit, vezene pregače i fino dizajnirane čekiće. Međutim, to nije dovoljno da budeš mason. Još kad sam čuo i vidio neuravnoteženo izlaganje Nikice Gabrića na sve tri televizije kako govori o “masonima” Martinu Lutheru i Giordanu Brunu, sve mi je bilo jasno. Nema tu ni “m” od masona. Stričeki su se samo malo zaigrali, htjeli su si biti važni, navukli pregače i postali masoni.
Pravi masoni nikada ne bi dopustili da se ovakve stvari dogode, da se stvori još veći odium javnosti i da se rade gostovanja na velikim televizijama. Proces inicijacije u slobodnom zidarstvu ne ovisi o kešu, već o poniznosti, razboritosti i umjerenosti kandidata. Čini li se Nikica Gabrić kao osoba koja posjeduje bilo što od ova tri epiteta? Iskreno, ne bih rekao.
A tko su zapravo pravi masoni ili slobodni zidari? Najviše mitova o njima samima stoljećima je stvarala Katolička crkva. Dugo vremena crkva je u tim ljudima vidjela najveću prijetnju i neprijatelja, iako je slobodnih zidara uvijek bilo neusporedivo manje nego crkvene pastve, čak i svećenstva. Pa zašto su onda slobodni zidari bili trn u oku Crkve?
Prije svega, bili su slobodni. Na početku članovi cehovskih graditeljskih krugova, s vremenom neovisni intelektualci, trgovci, odvjetnici i liječnici. Od samih početaka, bili su pronositelji prosvjetiteljskih ideja, poklonici znanja, umjetnosti, humanitarnog rada. Svi znamo da i danas Crkvi ne odgovara da vjernici budu više kritični i slobodniji u razmišljanjima.
Slobodni zidari zadržali su simboliku iz Starog zavjeta temeljenu na judaizmu i gradnji Salomonovog hrama. Iz tog razloga u njihovim obredima postoji mistika, nešto što ih razlikuje u odnosu na druge “obične” udruge. S tom mistikom oni zapravo uranjaju u svoju nutrinu, kako bi bili bolji ljudi i kao takvi pomogli drugima.
Njihov karitativni rad nije popraćen medijskim vratolomijama i dokazivanjima, oni rade u tišini, znajući u sebi da su pomogli drugome. Kao takvi, masoni su Crkvi indirektna prijetnja jer su u mnogim stvarima vjerodostojniji.
Ako uzmemo u obzir da ih Crkva redovno karakterizira kao ljude koji “rovare protiv Crkve” (i u Kanonskom zakoniku iz 1983. tako stoji), možemo se zapitati kako to da je zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca na montiranom procesu branio dr. Ivo Politeo, i sam pripadnik masonerije? Ne samo da ga je branio, već je uložio velike napore da tu optužnicu pobije i time riskirao svoj daljnji rad iako je znao za Stepinčeve izrazito negativne ocjene slobodnog zidarstva.
Postoji još jedna povijesna činjenica koja slobodnim zidarima ide u korist. Kao organizaciju proganjao ih je svaki totalitarni režim, komunistički, fašistički, nacistički, ustaški. Iako nikada otvoreno nisu djelovali protiv nikoga, zbog njihovog slobodarskog pogleda na dušu i narav čovjeka, bivali su neprijatelji poretka i režima.
Možemo zaključiti da histerijom oko masona možda imamo priliku naučiti nešto o tim ljudima. Odnosno, barem razlikovati prave masone od ovih fejk masona. Jer za prave masone nećemo nikada ni saznati. Oni nisu nikakvi sotonisti, ali nisu ni amateri poput Gabrićeve sljedbe.
NEDAVNO OBJAVLJENO
