Foto: OBITELJSKI ALBUM / Božo Mihaljević kao ranjenik u bolnici u Rumi sa sestrom Rozalijom
Poštuj oca i mater da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji, jedna je od deset Božjih zapovijedi i do tada, do vremena o kojem pričam, bila je jedna od najvažnijih.
Danas kažu da nije tako, da se izgubila svaka vrsta poštovanja, pa i prema ocu i majci. A, opet, možda mi na te stvari gledamo drugačije, možda nam je vrijeme izmicalo kao zrnca pijeska između prstiju, a mi opet ostajali isti. A možda se ni mi tada nismo ponašali u skladu s tom molitvom. Teško je to sve posložiti na svoja mjesta.
Danas pričam jednu takvu priču, priču iz mog djetinjstva, kad se ta Božja zapovijed nije ispoštovala ili je to, gledano unatrag, također, dvojbeno. Mogao sam imati 11-12 godina kad sam, za jednog Uskrsa, majci postavio ozbiljno pitanje:
– Zašto svakog Uskrsa posvećujemo devet jaja, kada je u kući samo osmero čeljadi?
Sjećam se da ju je pitanje zateklo, nemalo zbunilo. Ozbiljno je pogledala moga oca, pa kako on ništa nije rekao, odgovorila mi:
– Deveto jaje se posvećuje za tvog starijeg brata koji nije s nama, a budući da je član obitelji, to je običaj i red.
– Pa, kako to da nijedan Uskrs nije s nama? Kako to da ga ja ne znam i nikad ga nisam vidio – nisam se dao smesti.
Majka se na trenutak umirila, duboko uzdahnula, zagledala kroz mali prozor nevelike sobe i zašutjela. Vidio sam da su joj oči vlažne, da joj se donja usna opustila, a brada blago drhtala. Osjetio sam nelagodu i neku vrstu straha, kao da sam naprasno i nekome u inat otvorio škrinju skrivenih, obiteljskih tajni. I to tajni čiji sam spomen boli.
Tad se javio otac, kazavši kako se to ne pita, kako je sve to uobičajeno i normalno, kako je to gotovo bezobrazno pitati te malo povišenim glasom posebno napomenuo kako se to, svakako, po selu i ne treba pričati. Moj pogled na očeve skupljene obrve, malo šire otvorene oči, tvrdu, četvrtastu bradu isturenu naprijed bio je dovoljan znak da pitanja više nema. Ne samo o posvećenom jaju.
Nastala je neugodna tišina. Ono stanje osjećaja krivnje i remećenja ustaljenog reda stvari, bez objašnjenja i saznanja što se to uistinu poremetilo. Svi smo još sjedili oko uskrsnog ručka, šutjeli zagledani u svoj komad posvetališća, malo kvalitetnijeg kruha što je otac razdijelio na sve nas.
Prebirao sam pogledom neznatne ostatke hrane i zamišljao kako će sve te mrvice biti spaljene u peći. Bile su posvećene pa se ne smiju bacati na otpad, a ne smiju se ni stoci davati. Nije mi bilo jasno zašto je tako određeno, posebno što smo tog proljeća već imali četvero janjadi, među njima jedno šareno, moga mezimca, i mislio sam da bi bar njemu bilo dopušteno sve što i meni, zamišljajući ga kao jaganjca Isusova, nešto tako dobro, nevino i sveto.
Iako Uskrs, pred očima su mi tog dana titrale slike iz neke druge svetkovine, slike jaslica, slame i jaganjca, kraljeva s dugim štapovima i jedne velike zvijezde. I gotovo sam izustio neko drugo pitanje, zaboravljajući da mojih pitanja više nema, kada me ponovo pribraše riječi moga oca.
– Moram kod blaga – rekao je već uspravljen i još smrtno ozbiljan.
Tad se i ja sjetih da je na Okrajku sigurno počelo valjanje jaja, što se svake godine radilo na Uskrs bez snijega. Uzeh troje, meni određenih, sunovratih se niz dva stepenika kućnog praga brzo zamičući na uzak i krivudav put. Taj dan nisam više razmišljao o devetom posvećenom jaju.
Iduće dvije ili tri godine, ne sjećam se baš najbolje jer mi vrijeme i njegovo trajanje nije značilo ništa, ali svakako mnogo prije Uskrsa, pred očima sam imao sliku košare pletene od tankog vrbovog pruća i u njoj devetero posvećenih jaja.
To deveto jaje koje je pripadalo mom starijem, nepoznatom bratu, u mojim mislima uvijek je izgledalo nekako veće i uvijek je bilo na sredini, kao posebno sveto, a za mene i zagonetno.
Mnogo kasnije sam otkrio porijeklo rituala oko tog devetog posvećenog jaja. Ponekad je pripadalo samo meni, vjerojatno do moje starosti kad su u meni vidjeli samo anđela, a najčešće se dijelilo na sve nas, posebnim ritualom i pažnjom, baš kao što je i obred uzimanja tijela Kristova.
Nisam postavljao pitanja o prekobrojnom posvećenom jaju, iako me to progonilo i kočilo moje uobičajeno ponašanje, pa mi ni valjanje jaja, što me prije tako veselilo, sada nije značilo bogzna što.
Protekle su još dvije-tri godine. U međuvremenu se sestra udala, a ja već toliko odrastao da radim teške težačke poslove. Orem uza zapregu neuhranjenih konja i kopam.
Kosim prije oca što je izuzetno važno jer se smatralo, po nekom nepisanom pravilu, da ja već, dao Bog, mogu preuzeti domaćinstvo, hraniti ga i braniti. Biti, dakle, glava kuće, a važnije od toga u životu muškarca nema. Bilo je takvo vrijeme.
Već se i moja pričanja slušaju. Upućena mi pitanja nemaju više oštar ton, niti karakter naredbe. Činjenica da pohađam i neku školu, višu od osnovne, kod ukućana izaziva osjećaj ponosa. I kod mene, također, jer većina mojih prijatelja nije imala taj status. Tad sam mislio i da bih, kada bi mi dopustili, mogao promijeniti svijet. Nabolje, dakako.
Kako svemu dođe kraj, svim opasnim stvarima i svim tajnama duboko pohranjenim i duboko zaključanim, došao je i taj dan.
Te godine proljeće je bilo blago i toplo. Peludni prah s lijeske i drena već otpuhan. Njegovi tragovi sada čine nježnu, žutu koprenu između grana ispunjenih paukovim mrežama i čekaju prve kiše da sve te tragove ranog proljeća nepovratno isperu. Uskrs je dolazio prve nedjelje mjeseca travnja. Znao sam da ću baš na taj Uskrs razriješiti tajnu posvećenih jaja.
I bi ta nedjelja mjeseca travnja. Uskrs s nešto boljim ručkom i košarom posvećenih jaja. Negdje u pola objeda, otac, kao da je znao što mi je na umu, a nešto sam siguran i da jest, i bez mog pitanja, gledajući me i ozbiljno i nježno u isti mah, počne, malo nepovezano, svoje kazivanje.
– Znaš, sine, bilo je to tako davno. A meni kao jučer. Ti nisi ni bio rođen. Bogu hvala, ne pamtiš. Bio je veliki rat. Mlađi se razasuli na sve strane. I mnogo starijih. I tako, jednoga dana, s jeseni 1942. godine, dođoše po tvog starijeg brata. Bio je vrlo mlad, skoro tvojih godina. Još nije bio za vojsku, ali, eto, kažu da se moralo.
Ja sam mu nosio torbu do Kola, jednog sela kod Duvna. Tamo je bila jedinica kojoj se morao javiti. I ja sam tada vidio da ne valja. Hladan jesenji dan, a vojska skinuta skoro do gola. Trijebe uši. Vraćao sam se tužan. Nisam mu rekao ni da se čuva. Hodao sam kao oduzet. U povratku, negdje nadomak Prisoja, osjetio sam da mi u džepu nešto ruku žulja. Vunene čarape.
Zaboravio sam mu ih dati. To mi nije izlazilo iz glave. Mislio sam da bi te čarape, da sam mu ih dao, mogle promijeniti stvari. I ja sam ga tada vidio posljednji put. Kasnije sam slušao da su ratovali kroz Bosnu. Oko Travnika i Prijedora posebno – pričao je otac.
Krajem 1944. godine bio je na Srijemskom frontu, gdje je ranjen. Njegovala ga sestra Roza, u bolnici u Rumi. Neki kažu da su ga vidjeli pri povlačenju prema Austriji. Neki, opet, da je ostao u bolnici u Rumi, pa kad je ova pala, kažu da su ga tu i ubili. Kao težeg ranjenika.
– Ne znam što je istina. S njim je do zadnjeg bio Jozo iz sela B. Vidio sam se s njima samo jednom. Ni on sam nije siguran u ono što je vidio. Kasnije ga nisam viđao. Ne smije se. Ova vlast nešto zna, ali njih ne smiješ pitati. Kad bih, opet, i smio, istinu sigurno ne bi rekli – drhtao je očev glas.
– Mi se nadamo da je živ i da ono s Rumom nije istina, ali se ne smije javiti. Kažu da je mnogo naših našlo spas po Južnoj Americi, ali se o tom ne smije pred svakim govoriti. Ova vlast to ne voli, a i komšije nisu baš…
Mnogi se tuđoj nesreći raduju. To je sve što znam. Eto, zato mi svakog Uskrsa posvećujemo jaje i za njega. Ako je živ da mu Bog da sreću i posvećen život u tuđini, a ako nije… – zastao je odjednom.
To bi bio kraj priče i kraj tajne o posvećenom jaju. Nisam bio zadovoljan. Osjećao sam se prikraćenim i čini mi se da bih bio sretniji da je to i dalje ostala tajna. Ponajprije zato što je razjašnjenje jedne stvorilo drugu, mnogo veću, ozbiljniju i tragičniju. Kasnije sam i tu tajnu uglavnom riješio.
Otac se nikad kasnije nije vraćao na tu priču. Niti sam je ikad tražio. Moja saznanja su dolazila s drugih strana i to što sam doznavao nije se baš podudaralo s pričom moga oca.
U to doba, dakle, u tom velikom ratu za jednu suludu ideju nestalo je živoga mesa koje se, kao i za svaku suludu ideju, moralo namirivati. Moj brat je tada, vjerujem, sa svojim vršnjacima po selu tjerao igru klipa i strahovao od prolaska mnogih vojski.
A prolazilo ih je mnogo. Kad bi i po njih došli, vragolasti dječaci su lako zamicali u šipražje. Onda je suludi um, za koga je sve normalno bilo strano, pohapsio očeve te dječurlije. Pa, kad djeca dođu na meku, očevi idu kući. Jednostavno. Glava za glavu.
Oca su zatvorili u podrumu općinske zgrade. Na gomili ugljena, u jednoj prostoriji bez prozora, bez ležaja ili bilo čega drugog prikladnog ljudskoj nastambi. Majka je obilazila sve trgovce, općinske činovnike i advokate, uvjeravajući ih da je njezin sin još dijete i da je to samo jedan nesporazum.
Nosila je i davala sve što je imala. Iako su svi uzimali sve što je nuđeno, pomoći nije bilo. Majci je jednom, kad su dopustili da ga obiđe, otac strogo naredio – da se mali nikako ne javlja, svejedno kako bude i kako se završi.
Ne znam što je tada zamišljao moj brat. Vjerujem da mu ništa nije bilo jasno, a posebno to što se oko njega događa.
Vjerujem da se ni pitao nije čemu, zašto, protiv koga i za koga. Vjerujem i da su se sve njegove vrijednosti vrtile oko stare kuće, tri njive i dvije livade. I državnog pašnjaka. I to bi bilo sve. Zašto je, onda, moj brat došao u tu općinsku zgradu i prijavio se, ne poslušavši oca?
– Poštuj oca i mater da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji – bila je važna Božja zapovijed u našoj kući.
Ta zapovijed se upisivala u kući, a još više ju je u male glave ugonio svećenik, od najranije mladosti. Ona se u svijest upisivala tiho, u vjeroučionici, a glasno je odzvanjala crkvenim svodom kad bi se dječurlija poredala kao u kakvom vojničkom stroju i glasno je ponavljala, kao jednu od deset najvažnijih.
Znam da se znalo dogoditi da u tom redu, jer to još nije bio vojnički stroj, netko od djece iskrivi se, zagleda se u neku sliku, ili se bezazleno nasmije nečemu što mu baš tada padne na pamet. Tada se, uvijek ozbiljan, svećenik primicao tom dječaku.
– Magarče jedan, ti nikoga poštovati nećeš, pa ni mater – govorio bi tada.
Hvatao bi ga za uho ili čuperak kose uz uho, stezao je i uvijao tako da se i on sam iskrivljavao da bi svoj posao obavio do kraja, a mala glava se povijala na suprotnu stranu, dok bi lice oblijevao rumeni sjaj.
Znam da je i mome bratu ta zapovijed morala biti duboko usađena. Da li je, dok mu je otac čamio u ćumurliji od zatvora, bubnjala mu glavom i što je prevagnulo u njezinoj snazi da je odlučio izbaviti oca, ne poštujući njegovu zapovijed? To ne znam. Niti ću ikad doznati.
Je li moj otac uopće razmišljao kako i zašto se sve to dogodilo da je izgubio sina? Je li u godinama koje su slijedile, barem sebi, našao ikakav odgovor koji bi bio blizu istini? Ili je sve to smatrao sudbinom, doživljavao je kao Božje davanje, protiv kojeg nije mogao ništa?
I je li ta Južna Amerika i mogućnost da mu je sin tamo našao spas bilo posljednje varanje sebe pred morijama, teškim i bolnim, koje su ga, vjerujem, svakodnevno razdirale? Jesu li ga i majčine vlažne oči, opuštena usna i drhtaj brade podsjećale na njihovu tugu i bol i češće nego od Uskrsa do Uskrsa? Ni to nisam znao. Ne samo zato što je on sve to sa sobom odnio u grob.
Otac je posjetio jednom sina u tom prokletom Duvnu, ponio vunene čarape i zaboravio mu ih dati, ali, neistinitu, malo uljepšanu priču da ga je pri odlasku ispratio, prihvatio sam vjerujući da je i sebe uvjerio da je to bilo doista tako. I vjerujem da mu je zbog toga bilo barem malo lakše.
Život je, međutim, tekao dalje i mnoge su se stvari našle onkraj zaborava. I ja sam postao glava kuće u novoj obitelji. Svejedno što svaku slavu doživljavam malo drukčije od oca, za svaki Uskrs sjetim se prekobrojnog, posvećenog jaja.
I tadašnje moje učenosti i znanja. I želje da mijenjam svijet. I svaki put sa smješkom zaključim – o, Bože, kako bi ružan bio taj svijet.
NAPOMENA: Tekst je izvorno objavljen u zbirci priča “Zao vakat” autora Nikole Mihaljevića
NEDAVNO OBJAVLJENO
