Doista je bilo gadljivo pratiti aktualnu medijsku evoluciju u kojoj se marni urednici, a bogme i reporteri trude tko će bolje hračnuti na dinastiju Todorić. Od krotkih zečeva i zamoraca, novinarski su trudbenici najednom postali opake zvijeri, tiranosauri novog doba. Pa onda grizu ranjene Agrokorove menadžerske životinje gdje stignu.
Evo, baš danas (ponedjeljak) poslijepodnevne tv emisije o našim celebovima sladostrasno se izruguju frizurama i obleki Ive Balent i Piruške Canjuge te lažnom sjaju i arogantnoj moći nekoć doista najmoćnije žene u hrvatskom biznisu Ljerke Puljić. Navečer, umjesto turbogledanih emisija o selskom životu i kulinarskom prenemaganju – dokumentarac Gazda o usponu Todorića i njegova carstva, redatelja Darija Juričana. Zapravo hrabar i pametan film o svima nama. Našoj moralnoj bijedi i ljudskom posrnuću. Gazdu niti jedna mainstream nacionalna televizija u Hrvatskoj do večeras nije željela prikazati. Zapravo, nije se usudila.
O novinskim naslovnicama da se ne govori. Vrište fotografije i masna, crna slova o uhićenjima i kriminalu teškom milijarde. Narod je u ekstazi. Dobro veli moj direktor – to ti je, stari moj, poput dobre sapunice u kojoj su bogati uvijek nepošteni, nesretni i zli, a sirotinja poštena i čestita. Da je obrnuto, nastavlja on dalje, sapunica bi propala već u devetoj epizodi. Mediji, narod i političari natječu se, tako, tko će Todoriće glasnije ocrniti za sve grijehe ove naše instant državice.
Dokumentarac Gazda gledao sam lani u studenome u koprivničkom Kinu Velebit. Jednom jako pristojnom provincijskom operateru koji ne priznaje nedodirljive veličine i nedokazane genijalce. Samo mjesec dana ranije, Gazdu je na premijeri u Zagrebu došla pogledati vrhuška Mosta predvođena Božom Petrovom, Nikolom Grmojom i Ivanom Kovačićem. Ljudi koji su, da se ne lažemo, najviše zaslužni što Hrvatska ovih dana proživljava bolnu, ali toliko nužnu katarzu. I što se domaći pravosudni aparat uopće bavi Todorićima. Da se pitalo HDZ-ove i SDP-ove junoše, taj film ne bismo ni danas gledali. Ni Gazdu, ni hapšenja u real timeu.
Lacković ovih dana pere savjest naslovnicom dnevnog lista u kojem se spominje da je njegov uvjet za potporu Mariću bilo zamrzavanje Todorićeve imovine. Čovjek bi lakše povjerovao u Grimmove bajke, nego u Lacijeve političke eskapade
U jeku pregovora s Plenkovićem o koalicijskoj većini, mostovci su, dakle, otišli na Gazdu. Bila je to snažna poruka. Kako je sve završilo, danas znamo. Most je izjuren iz Vlade. Sad je jasno da je to bilo upravo zbog – Gazde. Moralo se sačuvati Gazdina ministra financija Zdravka Marića koji je – valja na to još jednom podsjetiti – spašen zahvaljujući i saborskoj ruci našeg podravskog sabornika Željka Lackovića Lacija. Koji ovih dana pere savjest naslovnicom dnevnog lista u kojem se spominje da je njegov uvjet za potporu Mariću bilo zamrzavanje Todorićeve imovine. Čovjek bi lakše povjerovao u bajke braće Grimm, nego u Lacijeve političke eskapade.
Kao novinar nacionalnih dnevnih i tjednih listova više sam se puta susreo s moći Todorićevih oglasnih argumenata. Da se ne zajebavamo, mnogi su mi tekstovi o Agrokoru završili u košu ili su bili ozbiljno ublaženi, pogotovo oni koji su problematizirali Podravkin vazalski odnos prema Konzumu. Šutio sam o tome tada, ne pada mi na pamet da o tome pričam sada.
“Ako netko ima nešto protiv, neka kaže sada ili neka zauvijek šuti”, slušali smo tu svadbenu poskočicu tko zna koliko puta. Uvijek mi se ta poruka sviđala. Ona je govorila o ljudskoj hrabrosti i slobodi. Potrebi da čovjek bude čovjek, ma kako vremena bila teška. To je večeras moja poruka kolegama iz drugih medija, ali i najdugovječnijim političarima. Za boga miloga – šutjeli ste cijelo vrijeme, šutite i sada. Pustite institucije da rade svoj posao, ma kako to beznadno zvučalo.
NEDAVNO OBJAVLJENO