INTERVJU S PREDSJEDNIČKIM KANDIDATOM

RAZGOVOR Zoran Milanović o pivu, uvođenju eura, predsjednici, SDP-u

Objavljeno, 31. kolovoza 2019. Razgovori
# Foto: Robert Mihaljević
AUTOR
Robert Mihaljević

Negdje u jesen 2007. godine, u zoru parlamentarnih izbora na kojima je Ivo Sanader za dlaku dobio drugi premijerski mandat, sasvim slučajno sam otkrio da se Zoranu Milanoviću sviđa Podravka pivo.

Okupilo se veće društvo u Podravkinoj pivnici Kraluš u središtu Koprivnice, a Zokiju je na stol sletjelo popularno podravsko pivo koje su obično naručivali vrijedni seljaci i radnička klasa. Pivo koje je tih godina više od svega označavalo pripadnost tom kraju.

Kamere su zabilježile da je za istim stolom tadašnji gradonačelnik, a kasnije šef uprave Podravke Zvonimir Mršić posegnuo za premium proizvodom koprivničke pivovare – malim Tuborgom.

Stvarno, otkud vi i Podravka pivo zajedno? Hvalili ste tada prilično njegov okus.

– Došao sam tog rujna 2007. godine u koprivničku pivnicu i donijeli su mi to pivo. Bilo je odlično. Čujem da su ga prestali proizvoditi. Šteta… Bilo je pomalo arhaično, ta flaša je izgledala kao pivska granata iz II. svjetskog rata. Pivo koje je odlično sjedalo u zidarsku ruku. Htio sam ga kupiti u Zagrebu, ali nisam ga uspio pronaći. Nego, zašto ga više nema?

Danci su potpuno preuzeli pivovaru pa su odlučili ugasiti dva najpopularnija piva na sjeveru – Podravku i Kaj.

– Žao mi je… Ne znam kako su Podravci na to reagirali, ali ja sam bio razočaran.

Zoran Milanović s pivom Podravka
Zoran Milanović u rujnu 2007. u koprivničkoj pivnici s pivom Podravka (desno – Zvonimir Mršić, Milivoj Androlić, Boris Šprem i Dražen Pros)

Nekoliko godina kasnije, čovjek koji je za vašim stolom u pivnici te jeseni naručio Tuborg postao je predsjednik uprave Podravke. Zvonimir Mršić. Kažu da je to postao vašom političkom voljom.

– Njega je izabrao nadzorni odbor u kojem su većinu imali mirovinski fondovi. Oni jesu paradržavni na neki način. No, to je doista bio primjer da političar može biti odličan menadžer. I to je rijedak slučaj. Bilo je to u mandatu moje Vlade i ne mogu reći da na to nisam imao nikakav utjecaj, ali odluku su na koncu donijeli predstavnici vlasnika. To je rijedak primjer da političar postane odličan mendžer i ne bi se za njime trebalo previše povoditi. To je više iznimka koja potvrđuje pravilo.

No, onda je vrlo brzo uslijedio val otpuštanja radnika.

-To je točno, nešto ljudi je otišlo uz otpremnine. To sigurno nije naslijeđe knjiške socijaldemokracije, ali to je tada bilo nužno. Podravka je, koliko čujem, i zbog toga danas prilično stabilna i uspješna kompanija. Nešto je u tome valjda i Mršićeva zasluga.

Država je u vašem mandatu dokapitalizirala Podravku, a pouzdano znam da su državni, odnosno vaši predstavnici u nadzornom odboru imali ključnu ulogu u tome da prođe projekt gradnje nove Belupove tvornice. Ipak, nije li to malo previše državnog utjecaja na tržišno gospodarstvo?

– O državnom uplitanju u mikroekonomiju ne mislim ništa dobro. No, u državnom nadzoru i skrbi nad makroekonomijom mislim da ga treba biti više nego dosad. Mi smo, primjerice sad odlučili da idemo u euro, a ja pozivam na ozbiljnu raspravu o tome. Ne na referendum.

Zbog čega?

– Zato što se za vijeke vjekova odričemo hrvatske valute. Dakle, nije potreban referendum, ali treba razgovarati o tome, da vidimo čega se to točno Hrvatska zauvijek odriče, da nam ne bi sutra bilo žao zbog toga. Kaže jedna poslovica iz Kentuckyja – ak’ te mazga udari dvaput, tu nema puno edukacije. Dakle, glup si. Prošli smo određenu školu 90-ih godina s izlaskom iz dinara, iz zajedničke valute. Već 25 godina guramo istu priču s fiksnim tečajem kune koja je jako osakatila izvozno gospodarstvo. Usluge i turizam još su ok, ali robno-izvozno je slabo. No, i dalje imamo kunu kojom možemo manipulirati ako hoćemo. To je srebrni metak, možeš ga uvijek staviti u revolver. Jednom kad se toga odrekneš, gotovo je. Gazde više nisu na Trgu hrvatske burze, već u Frankfurtu, na nekom drugom trgu. O tome nitko ne govori.

Treba li onda danas privatizirati Podravku? Da država potpuno izađe iz vlasništva.

Ne, nikad ne bi trebalo prodati u cijelosti. Država ima 25 posto dionica i to bi tako trebalo ostati. Država ne treba imati presudan utjecaj u tvrtki, ali nekakvu kontrolu i sigurnost, to svakako. Podravka je prevažna za Hrvatsku, Podravinu i Koprivnicu.

U vašem mandatu Sveučilište Sjever dobilo je pravo javnosti i postalo državno. Kako danas gledate na sveučilište koje je vaša Vlada odlučila staviti na državne jasle?

– Gledam s određenom ljubavlju. Drago mi je da se to dogodilo. Ne samo da smo Koprivnicu rastretili golemih troškova, već smo svemu dali novu kvalitetu. Mnogo mladih ljudi tu će steći visoko obrazovanje, a Koprivnica počet će funkcionirati kao mali sveučilišni grad. Nova kvaliteta. To će sveučilište za 20 godina biti jednako važno kao i Podravka, vidjet ćete. Samo trebate zapošljavati malo mlađe asistente. Miroslav Škoro je postao asistent na Sjeveru sa 60 godina (smijeh).

Hrvatskom se zadnjih godina valja konzervativna revolucija i ozbiljan pokušaj revizije povijesti. Zbog toga je sve više nasilja prema drugima i drugačijima. Što političke elite čine da to zaustave?

– Ja činim što mogu, ali predsjednica radi sve suprotno od prvoga dana mandata. Ona ne smiruje tenzije, već huška ljude.

Zoran Milanović na Renesansnom festivalu u Koprivnici
Zoran Milanović s SDP-ovim gradonačelnicima Stjepanom Kovačem i Mišelom Jakšićem

Da, predsjednica nije osudila nedavno premlaćivanje kninskih Srba. Kaže da će pričekati policijski izvještaj o tome.

– Možda da pričeka i sudsku presudu? Ali, za to imamo suce. Na policijsko izvješće nema pravo, to nije u domeni predsjedničkih ovlasti. To je incident koji ima elemente terorizma, utjerivanja straha u kosti, kad se bojiš svoje sjene. Da ti život postane toliko gorak da razmišljaš da odeš iz svoje zemlje. Predsjednica i premijer moraju jasno i nedvosmisleno reagirati na to.

To nije naša specifičnost. Konzervativni i populistički pokreti jačaju u cijelom svijetu. Trump, Salvini, Duda, Orban, AfD, Marine Le Pen… Može li se to ikako zaustaviti? Ili je sve već predaleko otišlo?

– Kako se može zaustaviti? Tako da Hrvatska izabere predsjednika koji je moderan i otvoren prema svijetu i da bude svjesna u čemu je njezina snaga. Mala otvorena nacija, ali ne bez granica, da može proći tko hoće i kako hoće. Ali, da policija bez razloga ne pendreči migrante, pri čemu razlikujemo ovo što se događa sada i ono što je bilo 2015. godine, kad sam sa suradnicima organizirao da veliki migrantski val prođe bez ikakve mrlje, ljudske i materijalne. A tadašnja novopečena predsjednica činila je sve da nas upropasti i bila u vrlo srdačnim odnosima s Vučićem i Orbanom. To su nam susjedi, takvi su kakvi su. Ne mislim na narode, već pojedince i njihove političke organizacije, ali i to će proći. Na nama je da ostanemo normalna zemlja. Evo, ja obećavam da ću biti ekstremno normalan predsjednik.

Jesu li onda predsjednica i premijer, ugrubo rečeno, izabrali pogrešnu stranu? Poljsku i Mađarsku umjesto Njemačke i Francuske.

– Ne volim lijepiti etikete, ali u tim državama, koje ste prve spomenuli, je nešto što Hrvatska nikad nije imala, odnosno toliko nisko otišla. Čak ni s ovakvim HDZ-om. Nije s Plenkovićem toliko grozno, ali ne valja. Inače, u ovom trenutku jedina nama susjedna država gdje su na vlasti pravi demokrati je Slovenija. Unatoč nekim našim bezveznim razmiricama, to su za mene hrvatski partneri broj jedan. Nitko kao Slovenija.

A kako ćemo riješiti Piran?

– Teško, ali ćemo ga riješiti. Dao bog da to ostane naš najveći problem koji, inače, mnogo više traumatizira Sloveniju nego Hrvatsku. Žao mi je zbog toga. I u Austriji je na vlasti prva otvorena konzervativna koalicija kojoj je jedan od koalicijskih partnera ona tvrda, postfašistička stranka. Znamo kako su freiheiteri nastali, ali tamo ipak funkcionira pravna država. Tamo postoji zakon koji se striktno poštuje, vidite na primjeru Bleiburga.

Oponenti vam sve više zamjeraju kadrovsku politiku koju ste provodili u stranci, a u svjetlu sve više saborskih zastupnika koji prelaze u druge tabore. Neki su i pod uskočkim optužnicama.

– Kad vodite veliku organizaciju poput SDP-a, koja je u dobrom dijelu moga mandata bila najveća politička stranka u državi, onda je to mnogo veći bazen ljudi i ambicija i normalno da se nešto i provuče ispod radara. Ali, to je malo kad gledate koliko je ljudi prodefiliralo strankom. SDP je u zadnje dvije godine prolazio kroz teško i traumatično razdoblje. Nekoliko je ljudi otišlo i žao mi je zbog toga. Neki od njih su u stranci duže od mene i nisu moja kadrovska politika. Kažu da je Lenjin govorio da je jedina politika kadrovska politika. Ja mislim da je to glupost.

Zoran Milanović
Zoran Milanović: Mršić je dokaz da političar ponekad može biti uspješan menadžer

Nije li to Staljinova mantra?

– Lenjin, Staljin, Karađorđe, svejedno. Važno je da to nije točno. To je važan dio upravljanja, ako hoćete i vlasti, ali ne presudan. Ja sam imao utjecaja na neke karijere, ali ni približno ne na sve koje se spominju. Stranku nisam vodio željeznom rukom jer mi ni statut nije davao takve ovlasti. Imao sam mnogo više utjecaja kao predsjednik Vlade.

Uveli ste neposredan izbor i jedan član – jedan glas u SDP-u. Je li vam sad žao zbog toga?

– A što je alternativa?

Povratak na delegatski sustav, recimo.

– Ok, ali mi smo uvijek govorili da to nije bogomdan sustav, za svako vrijeme, svaku situaciju i svaku stranku. Međutim, vjerovali smo i vjerujemo i danas da je to u onom razdoblju bilo najbolje za SDP. Jer je to razdoblje u kojem je SDP strahovito ojačao. Ako ništa drugo, taj model barem nije smetao. Naravno da on dovodi do velike konkurencije i borbe za položaje. Ranije je bilo tako da se sastanemo i dogovorimo jednoga kandidata. Mi smo taj model primjenjivali na svim razinama stranke kroz deset godina. Od općinske preko županijske do državne, za sva tijela. To je rezultiralo izbornim pobjedama, recimo i u Splitu. Bez obzira na kasniji rasplet u tom gradu. Ne bih se tog sustava olako odrekao, ali više nisam predsjednik SDP-a.

Isti je model uveo i HDZ. Jedan član, jedan glas. Što mislite, kako će ta neposredna demokracija kod njih završiti?

– Dosad su održali dvije vrlo napete demokratske utakmice s jednim kandidatom i svaki put su utrpali stotinu tisuća glasova u kutije. Sad, kad bude više kandidata, ne moraju meni dolaziti po savjet, ja im ne mogu pomoći. Sad će se, naime, ispostaviti ne da nemaju 200 ili 100 tisuća članova, već vjerojatno imaju samo 50-ak tisuća. A njihovi će vlastodršci ići za tim da i tu brojku maksimalno reduciraju tako da samo provjereni glasaju. To će dovesti do jednog tinjajućega građanskog rata u HDZ-u. Animoziteti su toliki da ih se ne može lako pomiriti.

(Napomena: intervju je odrađen tijekom Milanovićeva posjeta Renesansnom festivalu u Koprivnici)


Tagovi: RAZGOVOR ZORAN MILANOVIć

NEDAVNO OBJAVLJENO