Foto: Robert Mihaljević
O Velikim pisanicama – ili kako se već zove naivno ofarbavanje jaja – može se govoriti na dva načina. Mada me humorističan, anegdotalan način više privlači – posebno ako je pisan i iz ironičnog rakursa – odabirem ozbiljan pristup temi kako ne bi ispalo da humornom notom relativiziram važnost.
Postoji dakako i onaj treći pristup – šutnja, koji primjenjuje većina mojih kolega po struci, zagonetno se smiješeći i kolutajući očima na sam spomen tih pisanica „darovanim“ njihovim mjestima i dajući do znanja da je to za njih definitivno pitanje trivijale.
Dakle, projekt s jajima već nas 12. put suočava s jednom idejom koja je možda dobra u namjeri i plemenita kao zamisao, ali loša kao tematski proizvod, neefikasna kao turistički produkt, neinventivna kao primijenjena umjetnost i neuspjela kao plastičko rješenje. Bitni problem je u tome što ideatori te akcije misle kako se stanoviti turistički proizvod može ostvariti pukom šematskom sintezom elemenata, koji – svaki za sebe – mogu nešto značiti, ali kao objedinjena vrijednost nose samo ona značenja koja svaki bastard jedino može nositi, dakle, lažne i surogatne vrijednosti.
Naiva je sama po sebi prihvatljiva i kao likovna vrijednost i kao reprezentant kulture jednoga kraja, pisanica (pa i ovako glomazna) svojom arhetipskom formom načelno može biti zanimljivi znak u prostoru, postavljanje u urbani kontekst nije lišeno mogućih vrijednosti, propitivanje njezina turističkog značenja nije loše, a – ipak – kad se sve sabere stvar djeluje – promašeno.
Zašto je to tako? Nije problem samo u kiču (iako je to evidentno, u ukupnom smislu, kič proizvod) nego u činjenici da jedno administrativno tijelo taj znak preuzima kao naš zajednički zaštitni znak, da takav proizvod sije na gradske trgove i punktove kao da je to samo njihov prostor (a ne naš zajednički) i što gigantizacijom predmeta narodnog običaja potpuno banalizira izvornu, recimo – kršćanstvom inspiriranu ideju pisanice.
Dakle, nije problem u temi i motivu, pa čak ni u tehnici izvođenja nego u tome što se šematski spajaju nespojivi elementi i što se kič iz privatne sfere premeće u javnu. Još negdje na početku te „akcije pisanica“ pokušao sam upozoriti na suštinski nesporazum u definiranju toga što je umjetnost, što je primijenjena umjetnost, a što dizajn.
Rekao sam da će pisanica biti turističko-kulturni proizvod ako se odrekne aspiracije na umjetnost, ako se prepusti oblikovnom postupku dizajnera i ako se – smanji, dakle, ako postane „babuška“, šareni turistički suvenir, sprega naive, pisanice i folklornog iskustva, ali proizveden kao suvenir i prodavan kao suvenir u tisućama primjeraka.
Pisanice su oslikali dobri slikari, njihovi slikovni produkti sami po sebi nisu loši, ali su oni slikari, a ne primijenjeni umjetnici ili dizajneri, oni razmišljaju i rade kao naivni slikari, a ne kao ljudi koji se bave primjenom, „funkcionalizacijom“ toga slikarstva. I tu onda nastaje nesporazum. Naravno, problem je i u tome što je za neke zajednički prostor i da li taj zajednički prostor mogu uzurpirati ljudi koji s postavom pisanica, drvenih kipova, kućica iz bajke, ogradica i obojenog asfalta rade ansambl kao primjer ortodoksnog kiča. Narod kič, dakako, voli pa se i rado okuplja oko pisanica, ali to još uvijek ne znači da je jedini poligon za demonstraciju tih proizvoda naš zajednički, javni prostor.
Jer, po toj logici uskoro možemo očekivati da se Zrinski trg ukrasi – zato što to „narod voli“ – patuljcima, rodama, keramičkim žabama i drvenim gljivama koje „narod“ drži po svojim vrtovima i dvorištima. I neka drži ako im se to sviđa, to je njihov privatni prostor koji oni uređuju kako im je volja.
No, cijela ta situacija s gigantskim pisanicama posljedica je ipak samo – politike. One politike koja, dodvoravajući se biračima, u javnome prostoru dopušta doslovno sve.
Koprivnica (odnosno njezini središnji trgovi, a sada i park) tako je posljednjih godina postao mjesto permanentnog derneka, relativizirani su svi pojmovi kulture, a sintagma „srednjoeuropski grad“ postoji još samo kao blijeda krpa kojom političari i njihove službe mašu pred izbore. Jaja, grah, roštilj, ribolov na trgu, tobogani na asfaltu i parku, konji, magarci, bojanje asfalta (ala „morski valovi“, „trava“), kopanje s pijeskom, ludorije svatovskih kolona po trgu, kamenje umjesto soli… i da ne nabrajam dalje.
Ako je to urbana kultura i urbani život – kako tvrde odgovorni – onda žalibože svih onih institucija i pojedinaca, umjetnika i javnih djelatnika koji su godinama, desetljećima pa i stoljećima nastojale da Koprivnica postane – Grad.
O AUTORU
Povjesničar umjetnosti Marijan Špoljar poznat je u hrvatskim umjetničkim i publicističkim krugovima po svojem javnom djelovanju. Prije odlaska u mirovinu bio je dugogodišnji ravnatelj Muzeja i Galerije Koprivnice, a jedno se vrijeme bavio privatnim kulturnim poduzetništvom. Priredio je više od stotinu izložaba te je autor mnogih monografija. Špoljar često u medijima javno promišlja o umjetničkom i urbanističkom identitetu svoga kraja.
NEDAVNO OBJAVLJENO
