Njemačkoj ovog časa nedostaje čak 50.000 njegovatelja u bolnicama i domovima za starije, a do 2030. godine ta će se brojka popeti na čak 300.000.
Inače, njegovatelji u Njemačkoj imaju od 1400 do 1700 eura neto plaće, a Bavarska odnedavno daje i 500 eura bonusa za sve koji dođu raditi u tu pokrajinu.
Hrana je besplatna, a u mnogim slučajevima osiguran je i smještaj. No, valja svakako biti oprezan jer to ponekad nije posao koji svatko može izdržati.
Večernji navodi primjer Milene Puljarić (55) iz Kutine koja je u Stuttgart došla 2014. godine. Posao je pronašla preko Agencije za posredovanje u zapošljavanju žena za njegu starijih osoba u Njemačkoj.
Odlučila se za Njemačku kad je ostala bez posla i bezuspješno pokušavala naći drugi. Prvi posao bio joj je skrb za starijeg, krupnog gospodina koji je bolovao od Parkinsonove bolesti.
“Djed je bio krupan čovjek i nitko iz Agencije nije rekao da je agresivan, da mu ne smiješ samo tako prići jer udara rukama i nogama. Njegova žena je prema bila neljubazna i nismo ništa mogle napraviti, a da ona nije prepravila i prigovorila. To je bilo teško podnijeti, bilo je čak gore od njegovih udaraca”, priča Milena.
“Bila sam psihički slomljena. A kamo da se vratim? Pa otišla sam jer nisam imala izbora. Obrisala sam suze i rekla sebi kako ću izdržati zbog svoje djece i svog unuka koji je tada imao godinu dana”, prisjeća se Milena.
Nakon toga, dobila je novi posao. U peterosobnom stanu živi baka od 94 godine. Bio je siječanj, a u stanu nema grijanja, osim u njezinoj sobi plinska peć. Rekla je kako nema potrebe da se griju ostale prostorije. U kupaonici se nije moglo tuširati niti kupati.
Treći posao bila je skrb o 45-godišnjoj pacijentici nezgodnoga karaktera.
“Ako sam kod nje htjela popiti kavu, morala sam donijeti svoju, svoj filter i sa svojom vodom je skuhati. Smjela sam koristiti maksimalno dva puta toalet, kuhati joj, ali ne ni jesti niti probati. Imala je u stanu jedan običan drveni stolac i na njemu sam mogla sjediti, ali ne i koristiti se jastučićem”, žalila se gospođa Puljarić.
“Živim tuđi život. Smijem se jer je njima nešto smiješno, jedem kad su oni gladni, što oni žele i vole, u parku moram ići stazom koju je bakica izabrala, gledam TV program koji ona želi, idem spavati kada ona kaže da je umorna, i samo se pitam: Dokad? Gdje je moja granica strpljenja i tolerancije”, žalosno zaključuje Milena za Večernji.
NEDAVNO OBJAVLJENO