Povjerenje u institucije pravne države odavno je i – bojimo se nepovratno – izgubljeno, pa se šira javnost ne uznemirava previše na uskočka uhićenja koja se u Hrvatskoj posljednjih godina odigravaju kao na pokretnoj traci. Jučer je to bivša ministrica Gabrijela Žalac, danas zamjenica zagrebačkog državnog odvjetnika Mirela Alerić Puklin, a sutra tko zna tko.
Nebitno, jer građani su odavno izgubili svaku vjeru u institucije kaznenog progona, pa je dragom bogu svejedno hoće li se idućih mjeseci na meti USKOK-a i DORH-a naći suci, direktori, doktori, političari ili sportaši. Ljudi sustavu više ne vjeruju, i to s razlogom. Jer tijela progona nisu neovisna i uvijek paze da ne nagaze one koji su na aktualnoj poziciji moći. Mi ćemo proganjati bivšeg premijera, ministra i gradonačelnika tek nakon što sam posrne i ostane bez ijedne poluge stvarne političke moći. Nitko ih neće dirati dok su visoki, snažni i poletni.
Gabrijela Žalac, međutim, do kraja je razgolitila zatrovani sustav za koji smo znali da egzistira, ali nikad nam ga nitko nije tako plastično predočio. Gabi je miljenica premijera Andreja Plenkovića, što pokazuju i opetovane riječi hvale za njezine sposobnosti i kompetencije nakon što je uhićena. Da su ministričine radnje oko natječaja teškog 13 milijuna kuna suspektne, otkrili su novinari Telegrama za par tjedana pregledom javno dostupnih podataka. USKOK to nije uspio niti nakon dvogodišnje istrage. Zato su stvar u ruke uzeli europski tužitelji koji su Gabrijelu uhitili nakon par mjeseci.
Slučaj Žalac školski je primjer načina na koji funkcionira pravosuđe u Hrvatskoj. Osobe koje imaju moćnu političku zaštitu – poruka je tog mučnog slučaja – ne dira se čak i kad su dokazi toliko vidljivi da je i slijepcu sve jasno. U dlaku je isti slučaj bio i s pokojnim zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem. Novinari su mu na tjednoj bazi otkrivali nevjerojatne afere, ali Milana nitko nije dirao jer su njegovi žetončići u Saboru čuvali stabilnost vladajuće HDZ-ove većine. Kad je Milan umro, odjednom se sve otvorilo: i afera adventske kućice, i ravnatelj HTV-a, i stanovi i nekretnine.
Dva i pol desetljeća svjedok sam političkih mijena te policijsko-pravosudnih vratolomija na području Koprivnice i Koprivničko-križevačke županije, a bogme i podosta šire od tih administrativnih granica. Bio sam svjedokom mnogih procesa protiv moćnika koji su na koncu pali u vodu premda je i meni, laiku, s papirima koje sam držao u rukama i svjedocima koji su mi o svemu iskreno i bez zadrške pričali, bilo kristalno jasno da postoji vrlo ozbiljna sumnja u kriminal, korupciju, nevjerojatan splet kršenja zakonskih normi i odredaba.
Mafija je protiv države, ali ona je istodobno i u samoj državi. Ona je protiv banaka i radi u bankama. Ona je protiv crkve i unutar crkve, ona je protiv društva i unutar društva – rekao je gradonačelnik
Jednom su to moćni menadžeri, drugi put političari, treći put sportski dužnosnici, četvrti put utjecajne javne osobe rodbinski i interesno čvrsto povezane s najvišim strukturama moći i vlasti u našem zavičaju i malo šire od njega. I danas, s tim dvoipoldesetljetnim odmakom i iskustvom čovjeka koji je na sve to gledao doslovce iz prvih redova, mogu odlučno i beskompromisno prisnažiti – nema neovisnih tijela kaznenog progona, nema neovisnog pravosuđa, nema neovisnih inspektora državnih institucija.
Ima, naravno, u toj ustajaloj i smrdljivoj baruštini punoj reptila, zmijurina i otrovnih žabetina i pokoje plemenite ribe čistačice, ali ona će prije završiti kao plijen nezasitnih i beskrupuloznih gmazova nego će oplijeviti makar dio te smradne močvare. To vam tvrdi čovjek koji je, prirodom posla i spletom raznih okolnosti, ponekad mogao doprijeti i do srca tog zatrovanog, beznadnog sustava. Pa se osobno uvjetiti u njegovu razornu moć i svu beznadnost društva u kojem živimo.
I nisu pritom samo elite krive. Sustav je izgrađen tako da počiva na onom najmanjem kotačiću, običnom čovjeku-građaninu, koji je spreman korumpirati i biti korumpiran. Jer se to tako radi i drugačije se ne može. Korupcija se prihvaća kao dio svakodnevice i okolnost kojoj se treba prilagoditi jer nas sustav uči da ćemo u životu tako najbolje prolaziti. Jednom rječju, zatrovali su nas i ubili svaku nadu da se nešto iz temelja može promijeniti, Kako je vrijeme odmicalo, postalo je sve beznadnije.
Eliot Ness, Giovanni Falcone i Laura Kovesi bili su simboli borbe protiv mafije u svojim društvima. Ma kako ta društva bila zatrovana, ona su i u najtežim okolnostima uspjela iznjedriti ljude koji su stavili glave sebe i svojih najbližih u torbe kako bi ovaj svijet, barem nakratko, učinili boljim mjestom za život. I imali su pritom potporu dijela sustava i dobrog komada društva za čiji su se boljitak borili.
Možete li, dakle, ovog časa zamisliti nekog hrvatskog Nessa, Falconea i Kovesi, ljude koji će svjesno staviti život na kocku da bi se obračunali s moćnom domaćom mafijom? U zemlji u kojoj već tri desetljeća vlada stranka pravomoćno osuđena za korupciju. A vlada jer ljudi za nju glasaju na gotovo svakim izborima.
Najpoznatiji talijanski antimafijaški sudac Giovanni Falcone ubijen je dok se u tajnosti vozio autocestom u predgrađu Palerma. Mafija je u kanalu ispod autoceste postavila pola tone eksploziva. Ubijeni su sudac, njegova supruga i tri tjelohranitelja. Gradonačelnik Palerma tada je rekao: „Mafija je protiv države, ali ona je istodobno i u samoj državi. Ona je protiv banaka i radi u bankama. Ona je protiv crkve i unutar crkve, ona je protiv društva i unutar društva“.
Kolumna je izvorno objavljena u tjedniku Glas Podravine i Prigorja
NEDAVNO OBJAVLJENO