Nije da i prije nisam viđao prelijepe doline bogate pitominom i rijeke u njima što svoj put počinju baš tu, u tom kraju, i žure u zagrljaj većim posestrama obogaćujući neke druge doline i polja raznoseći život. Nagledao sam ih se u posljednje tri-četiri godine, po tuđim zemljama i zavičajima kamo smo se uputili, ne mojom voljom.
U svim tim dolinama, oivičenim planinama, ja sam gledao zemljopisni obrazac Svijeta, a u svima sam, istovremeno, prepoznavao jedno bezvodno i po svakoj mjeri negostoljubivo polje. Polje po kojem su puhali vjetrovi sa svih strana, zimi nanosili velike smetove prhka i svjetlucava snijega zatvarajući sve putove, a u proljeće i jesen premještali crvenkastu i posnu zemlju da se trava nikada nije mogla uhvatiti u jednoličnu, ravnu ledinu. A na početku i kraju zime padale su dugotrajne, ledene kiše, ulazile i u najtvrđe zidove i u njima, za dugo, ostavljale vlagu i mem opora i smrdljiva mirisa.
To polje zvali su Duvanjskim, a mnogi njegovi stanovnici uzdizali su ga visoko iznad vrijednosti pustopoljine, što je ono uistinu bilo. To polje su povezivali s nikad dokazanim pričama o velikom, narodnom saborovanju i još većim vladarima što su dizali vojnice i slavno, u krvi, pobjeđivali svoju braću na istoku. Iako za to vojevanje i sve navodne veličine jedne povijesti nisam davao ni prebijene pare, moram priznati da je, vjerovatno u podsvijesti, i ta mitologija formirala i moj sentiment o tom polju, a prelazila je okvire zavičajnosti.
I ja sam tom mitu dodavao puste ilirske gradine i već zarasle tragove rimskih putova i sve mislio da ni oni, graditelji tih utvrda i putova, u tom davnom vremenu, nisu ovim poljima bili tek u prolazu, na putu k nekim toplijim i pitomijim poljima. Bilo je nečeg iskonskog, atavističkog i neobjašnjivog što je toj mitologiji davalo snagu da na ovom polju ostavlja stanovništvo da se vazda zlopati iako ih je sve do sada poznato upućivalo da ga, odavno, zauvijek napuste. Ili je, možda, posrijedi nešto drugo, preuzeto iz bogate riznice iracionalnosti, iz tog mračnog i smrdljivog trojstva krvi, tla i vjere. Ili su stvarno “nedokučivi putovi Gospodnji”.
Tamo su mi djeca rođenjem proplakala i prve korake pravila. Tamo sam i prve ruže zasađivao i rosu s njih otresao, ugošćavao i prijatelje i putnike namjernike
Bilo kako bilo, ja sam ovo ljeto došao ponovo, iako sam se godine devedesettreće zaklinjao da mogu lipsati k’o posljednje gladno pseto, ali moja djeca nikad više neće biti propitivana čija su, kako im je ime i u što vjeruju. Smiješno bi bilo ponavljati kako čovjek brzo gazi svoje zakletve. Ponovo sam kod strica. Nigdje drugo ne bih ni mogao da svratim jer rodbine više nemam, sva prijateljstva sam pogubio, a sada se gostoljubivost, ovdje, mjeri nekim drugim vrijednostima u koje ja, uvjerili su me, više ne spadam. Istina, u ovom gradiću, gdje i ljeti i zimi puca kamen ko u krečani, imao sam i kuću koju sada nastanjuju neki drugi ljudi, vjerujem slične sudbine.
Prošle godine, kada sam dolazio prvi put, unezvijeren i u strahu, otišao sam da vidim svoj dom. Ljudski je to, mislio sam. Nije to samo stanište, obična kuća, mjesto gdje samo boraviš, pa onda promijeniš i zaboraviš. Dom. To je nešto, nešto… Tamo sam i ljubio i psovao. Tamo su mi djeca rođenjem proplakala i prve korake pravila. Tamo sam i prve ruže zasađivao i rosu s njih otresao, ugošćavao i prijatelje i putnike namjernike. Pa, mislio sam, ko će mi zamjeriti? Ništa nisam mislio tražiti nego samo da gledam i pustim srcu na volju, da udara, da mi nabrekle žile poigravaju i da se znojim od ushićenja i straha istovremeno. Otjeraše me k’o bijesna psa.
“Tamo je tvoj rod i tvoje pleme, tamo je tvoja vjera i tvoj zakon. Sve ovo zaboravi i ne vraćaj se više”, govorili su mi.
Pobjegao sam tada i plakao tri dana. Četvrti dan sam pokupio ženu i djecu i otišao da se nikada ne vratim. To što su mi rekli da zaboravim, zaboravio nisam, ali i ne kanim više vezivati sudbinu za sjećanja. Ta kuća je ostala moj dom, makar samo u imaginaciji koju mi niko ne može uzeti.
Danas pitam strica: “Kakvo je stanje ove godine?” Ne mislim sve vrijeme provesti u kući i smijati se svome sinu koji u razgovoru sa stricem miješa tri jezika pa nikako da se sporazumiju. Onda nastupi red svađe, pa red mirenja. I sve tako.
“Bolje je nego lani”, priča stric. “Neće te niko napasti, to ne vjerujem. A i ti pripazi. Tamo su ti poznanici i bivši prijatelji. A oni mlađi, od nekuda pristigli, njih ne možeš ni poznavati, a ni komšije ti nisu. Oni imaju svoj svijet, svoje zakone koje čaršija, koliko ja pamtim, nikada primala nije. Nije to, u moje vrijeme, ulazilo ni u vlaško, ni u tursko uho. Otpozdravi, ako te ko pozdravi. Ne nameći svoju priču nikome. Svejedno je što misliš i kažeš. Ako te pitaju kako si, reci – onako. Jer, ako kažeš da nisi dobro reći će da nije ni njima bolje, tvojom krivnjom. Ako kažeš da ti je dobro, da se snalaziš u jednom drugom i drugačijem svijetu, reći će da je to njihovom zaslugom, jer, da si bio komšija drugima ostao bi bez glave, a ovako, oni ti nisu uzeli glavu, a mogli su. Zahvaljujući, dakle, njima ti uspijevaš u tom bogatijem i kulturnijem svijetu od kojeg su oni uvijek zazirali. Ne govori da ti ne bi ni tražio nikakav drugi svijet da nisi zatvaran i pljačkan, da ti prozorska okna nisu propucavana, da si s posla otjeran i da si sve ostavio i otišao”.
“Tvoj plač za tvojim domom njima ne znači ništa. Njima je dom nešto drugo. Oni, doista, tako misle. Svoji su na svome, a ti, niti si svoj, ni njihov, niti svog imaš. Ne misle više da si stigao iz Anadolije, ali nikako da prelome da si i njihov, pa makar i mimo svoje i njihove volje. Nosiš teret izdaje i ništa više nije isto. Oni određuju od kada se izdaja pamti, ono prije se ne računa. Čini mi se da se i Bogu klanjaš na njihov način, svejedno bi bilo. Njihov ko jesi, a nisi. Što god uradiš kriv si jer njima neko kriv biti mora. A ti izađi i prohodaj, a i pripazi. Nisi ni dijete”.
Sumorna neka priča. A, opet, mislim, stric nema s kim da se druži. Sve što čuje, čuje na pola uha, a i život prolazi mimo njega ostavljajući ga u polumraku.
Okrenem se i vidim široki osmijeh razvučen u crnoj, neurednoj bradi. Mate ustaša! Poznavali smo se od djetinjstva. Uvijek je bio na svoju ruku. Dobričina koji nikom nije smetao, a nadimak vuče odavno
Drugog dana izlazim na cestu što je zovemo ulicom, druge i nema. Žena mi dobacuje da se ne zadržavam. Kao, ručak će biti brzo gotov, a i sin mi ne može bez mene. U njezinom blagom osmijehu razaznajem jednu vrstu specifičnog straha koji objasniti ili prenijeti drugom ne znam. Mislim da je to stanje osjećanja koje nekom nevidljivom silom primaš i doživljavaš bez racionalnog objašnjenja. Jednostavno, nešto znaš ili ne znaš, sredine nema. Sve ružno smo prolazili zajedno i njezinu nelagodu razumijem, a i ne kanim se zadržavati.
Hodam tom jedinom ulicom, treperim i podrhtavam, a ni to objasniti ne mogu. Kao da sam sretan i zadovoljan, a opet nisam. Susrećem mnogo ljudi, kao da niko ništa ne radi, a ne prepoznajem nikoga. Očito, ni oni mene. Dobro mi dođe, mislim, manje nesporazuma. Ništa se mijenjalo nije, ili ja to ne primjećujem, a opet, osjećam, ništa nije isto. Pogled mi stalno privlači drečavo znakovlje. Ono što mi se prije rata činilo simpatičnim sada me plaši. Što se to moralo dogoditi da me obično znakovlje, na račun kojeg smo se znali šaliti, sada toliko plaši. Ni to ne mogu objasniti. Kao neka igra simbola, poznata iz dječjih dana, igra šarenih laža, kao nekakva igra svrstavanja i razvrstavanja koja u konačnici nije značila ništa. Na nesreću, sada je ta igra usključala u krvi i brani se i napada na život i smrt, svejedno što ni ona u konačnici neće značiti ništa. Zbog tih i takvih simbola gorjelo je sve i krvlju se gasilo, a opaščetilo je i ono malo ljudskog. Pa, ko da mi sada sve to objasni, govorim sebi, a ništa mi suvislo ne pada na pamet.
“Đe si, Mito, jebo te dan”, neko me iza leđa zove po nadimku. Okrenem se i vidim široki osmijeh razvučen u crnoj, neurednoj bradi. Mate ustaša! Poznavali smo se od djetinjstva. Uvijek je bio na svoju ruku. Dobričina koji nikom nije smetao, a nadimak vuče odavno. Često je prije, za one države, pokratko boravio u zatvoru.
Jednom zbog toga što je po gradu hodao s križem o vratu, velikim bar pola metra. Drugi put što je, po smrti jednog Pape, vješao crne zastave gdje treba i ne treba, pa onda što je na križu svoga strica uklesao da je pao za domovinu, a stradao je u onom ratu kao ustaša. Otad Mate i nosi taj nadimak. Sjećam se, tada je bilo baš gadno. Pozatvarali su, uz Matu, još neke, ni krive ni dužne. I mene zvali da me pitaju ko stoji iza toga, da nisu kakvi fratri, ili kogod sa strane.
Neću se hvaliti ako kažem – da sam znao ne bih im rekao. I to samo radi toga što mi je Mate bio drag. Svi su mislili da će Mate u ovom ratu krojiti svoju pravdu i da će nekome majka zakukati. I svi su se prevarili. Kao da je oduvijek prkosio stvarnosti i radio samo ono što je zabranjeno. Sada, kada je sve dozvoljeno. Mati ustaši nedostajalo je nešto da mu prkosi, da udara u vjetar što hoće da ga savije. Mnogo dobrog se pričalo o njemu. Kazivali su, da nije bilo njega bilo bi još krvavije. I za one što su ga sudili i u zatvor otpremali znao je reći: ” Šta će, morali su. To im je bio poso”. Svi prokazani su u njemu imali zaštitu.
” Što si se ukipio ? Idemo na piće”, govori stežući mi ruku.
“Nisam za piće. Tek sam stigao. A i kući trebam, na ručak. Drugi put”, govorim nesvjesno i nevezano.
“Ma, kakav ručak? Pet godina se nismo vidjeli, a tebi do ručka! Nisi jednom zakasnio na ručak”, ne popušta Mate i hvata me za ramena. ” A i ona tvoja? Nije valjda da je se bojiš?”
Zaboravio sam takvu dobrodušnost i prisnost. Mojim hodom sada upravlja neka zbunjujuća sila i lomi moj otpor. Ulazimo u prvi kafić i sjedamo uz prozor.
Matu mnogi pozdravljaju. Vjerujem neki iz straha ili iz rata uprljane savjesti. “Ovo je moj prijatelj “, odgovara Mate na svaki pozdrav i samo odmahne rukom. Ne može da me zavara da ono “ovo je moj prijatelj” ima posebnu snagu i upozorenje. Uvjeren sam u to, vidim to po svemu, da Mate izaziva, jedva čeka da mu neko zamjeri na tom njegovom prijateljstvu. Znam da je prijateljstvo ovakve vrste danas u ovom gradu neprilično i opasno, ali Mati baš to treba, da ga vrati sebi. Uzimam pivo. Čini mi se da ću najlakše da ga nosim i da mogu da otegnem s jednim pićem.
Bojim se da mi alkohol ne razveže jezik pa da i ja krenem uz vjetar, bez obzira na stričevu priču. Znam kako to izgleda kada Mate časti. Čaše su se tada, u kratkom vremenu, sudarale na stolu i uvijek je u zraku visilo nešto prijeteće, nešto što je uvijek moglo poći po zlu.
Nije mi bilo tijesno s Matom ustašom ni sa stricem Idrizom. Ni o čije se očešao nisam. Njihovo je bilo moje, a moje njihovo. Ne zato što sam tamo neki ja tako htio, nego zato što sam mislio da je to tako sam Bog ostavio
“Pa, đe si? Kako živiš? Kako žena, djeca? Koliko ih imaš? Došao si za stalno ili se vraćaš? Koliko ostaješ?” Nemam kad ni da mu odgovorim, a on nastavlja.
“Ne znam šta bi ti reko. Ovo je ovdje sve ludo. Na kraju. Gdje si bio? Nigdje. Što si radio? Ništa. Eto, tako ti je to ovdje.”
Ništa ne odgovaram jer i nemam kad, a Mate gestikulira rukama, smije se i tapše me po ramenima kao da hoće reći – ne boj se, tvoje je ovo koliko i njihovo.
“Je li slobodno?”, prekida Matinu priču mršav čovjek i odmiče stolicu da sjedne, ne čekajući odgovor.
“Ja sam onaj iz tvoje kuće “, obraća se meni. ” Tražim te da ….”
” Pusti kuću “, u strahu mu upadam u riječ. “Nije mi do kuće. Stric mi je bolestan, a sam je. Zato sam došao”, lažem i pokušavam da se izvučem iz te priče o kući. Kroz glavu mi prolaze slike prošlogodišnjeg dolaska. Prsti mi se grče, a govorim kao iz sna.
” Kletva. Sustigla me tvoja kletva, zato te tražim”, nastavlja on.
“Nisam te kleo ni proklinjao! Ni tebe, niti ikog tvoga”, kažem mu, a od nekog straha i ne čujem što kažem. Gledam Matu i nadam se da će me zaštititi, ako zatreba. On se samo smješka i izgleda da tu priču već zna.
A to što mu rekoh nisam slagao, a kleo jesam. I kleo i proklinjao, sve svoje do devet koljena, a i dalje, ni sam ne znam dokle. A sve zbog sudbine svoje koju odrediše daleki neki moji, svejedno ko su. Pa me ostaviše u ovoj zemlji Bosni da ispravljam što ispraviti ne mogu. I da se vazda branim, ni kriv ni dužan, ni Bogu ni ljudima. Sve mjerio sam svojim životom, na svom i na njihovom. Nije mi bilo tijesno s Matom ustašom ni sa stricem Idrizom. Ni o čije se očešao nisam. Njihovo je bilo moje, a moje njihovo. Ne zato što sam tamo neki ja tako htio, nego zato što sam mislio da je to tako sam Bog ostavio. Ni na pamet mi padalo nije da sam u bari koja nikada nije postala jezero, plitkoj bari koju i najslabija bura zaledi, a najslabija južina otopi.
Niko me nije uvjeravao da svako zlo naprasno zaboravljam, a sve dobro dugo pamtim. Tako sam mislio i zato kleo i proklinjao.
” Kletva…”, ponovo mi se obraća mršavi čovjek.
“Nije mi do mene”, veli. “Obolismo i ja i žena mi i djeca. Kućile. Do djece mi je. Obišao sam sve doktore, niko ništa ne zna. I hodžu sam tražio da mi zapis pravi. Ne nađoh ga. Vrati se u svoju kuću, preklinjem te. Skini prokletinju s mene, a ja ću na ulicu. Nabavit ću ti stvari koje su drugi uzeli prije mene, samo se vrati. Što je bilo bilo je. Radi djece, k’o Boga te molim.”
Sjedim nijem i sleđen. Mate ustaša samo se smješka onim svojim širokim, prostodušnim, bradatim osmijehom i sliježe ramenima. Bože, pomislim, upravljaš li ti ovim stvarima po nekom redu i smislu ili puštaš da stvari teku pa onda, s vremena na vrijeme, plaćaš svakome prema zaslugama. Na ovome, ali i onome svijetu.
NEDAVNO OBJAVLJENO