Foto: ILUSTRACIJA / POSAO.HR
Prema projekcijama ozbiljnih institucija, vladinih i nevladinih, ovog se časa više od 80 posto javnih investicija u Hrvatskoj financira europskim novcem. Za razliku od razvijenih zemalja, naša se država, lokalne jedinice i tvrtke natječu u samohvali i isticanju svota koje su povukli iz EU fondova.
Jednom su to Pelješki most i drugi kolosijek pruge prema Mađarskoj, drugi put regionalni centar Piškornica, a treći dječji vrtići, ceste, poduzetnički inkubatori, energetska obnova zgrada, vinarije i vinogradarije. Valja u tom slučaju primijetiti da najveće, megakapitalne investicije u pravilu odrađuju strane kompanije, pa se baš ne može reći da smo maksimizirali benefite od milijardi kuna europskog novca koji se, poput nepresušne rijeke, slijevaju u domaće financijske krvotoke. Pelješki nam grade Kinezi, prugu Turci, a smetlište će, akobogda, Austrijanci.
To da smo ravnopravna članica Europske unije i da zbog toga imamo pristup izdašnim fondovima svakako je velika, ponekad i presudna stvar. Ne smijemo ni pomisliti kako bi sve izgledalo nakon onih razornih potresa u Zagrebu i na Baniji da nismo za EU stolom i da ne dobivamo jednokratnu nepovratnu pomoć mjerenu u stotinama milijuna eura.
No, bazirati cijelu ekonomiju na turizam i državni, odnosno javni sektor koji povlači europske eure za gotovo sve investicije znači da smo kao država i društvo negdje u startu gadno pogriješili. Satrali smo brodogradnju, devastirali naftnu kompaniju, uništili tekstilnu, metalsku i obućarsku industriju, posve zanemarili IT sektor. Ključ našeg nacionalnog poduzetničkog uspjeha je kad Vegetu prodamo Arapima i Rusima, a paštete Bosancima i Srbima.
Već desetljećima svi neovisni ekonomski i financijski analitičari s međunarodnim iskustvom trube jedno te isto – Hrvatska mora snažno razvijati sektore koji će otvarati nova radna mjesta, doprinositi izvozu i stvarati značajnu dodanu vrijednost. I pritom, dakako, nemilosrdno reformirati rashodnu stranu državnog proračuna, što znači smanjiti nepotrebne troškove i već jučer ukinuti namete koji guše privatni sektor. No, to se ne događa, niti ima naznaka da će se pod ovom Vladom dogoditi.
I dalje imamo hrpu ministarstava, agencija, uprava i druge državne administracije, Hrvatsku gospodarsku komoru, neučinkovit i preskup sustav školstva, zdravstva i socijale, gomilu nepotrebnih nameta koji služe samo zato da prekobrojni u državnim poduzećima ili ustanovama ne ostanu bez posla. O prevelikom broju općina, gradova i županija da se ne govori.
No, sve je to, zapravo, prešutni konsenzus bivše SDP-ove, odnosno Milanovićeve Vlade i svih HDZ-ovih Vlada koje su krojile gospodarsku strategiju naše nacije. I Milanović je, uostalom, branio ovakav teritorijalni ustroj Hrvatske i nije, primjerice, dao da se reformira HGK. O privatizaciji Podravke i Končara da se ne govori.
Država je najveći poslodavac i najveći investitor, a vladajuća se stranka tih alata ne želi odreći ni u ludilu. Gdje bi, uostalom, radili svi ti silni stranački zaslužnici
Reformi, dakle, nema, niti će ih biti sve dok je Andrej Plenković gospodar Banskih dvora i Markova trga. Jer Plenkovićeva jedina suvisla i konzistentna politika može se svesti u jednu sintagmu – ne talasaj. To je politika nezamjeranja i nečinjenja, politika održavanja popularnosti i ostanka na vlasti. Po svaku cijenu. Pa i ako to znači žetončiće u Saboru i suradnju s najcrnjim vragom. To, dakako, nije državnička politika jer interese društva u cjelini podređuje interesima vlastite stranke i guzice.
Suvremena hrvatska politika, ruku na srce, nije iznjedrila niti jednu jedinu suvislu reformu koja bi dala vjetra u jedra privatnom sektoru. Niti jednu. Prosječan birač reći će da je država sve rasprodala i da su jadni radnici zbog toga završili na ulici. Prosječan birač zbog toga se protivi privatizaciji i zazire od slobodnog tržišta te prezire kapitalizam kao društveni poredak za koji smo se borili i u Domovinskom ratu, htjeli to priznati ili ne.
No, je li to baš tako? Država i dalje upravlja ključnim poslovno-kadrovskim procesima u Podravki i Belupu, recimo. Država je gazda obućarske tvrtke Borovo, pulske Brijuni rivijere, splitskog Jadroplova, zagrebačkog Vjesnika, opatijskog ACI-ja, a da ne spominjemo HEP, Hrvatsku lutriju, Poštu, Poštansku banku, HŽ, udjel u INA-i (koju usput želimo opet preuzeti od Mađara), Janaf, Plinacro, Narodne novine, Croatiju airlines, APIS, Šume i Vode…
Država je najveći poslodavac i najveći investitor, a vladajuća se stranka tih alata ne želi odreći ni u ludilu. Gdje bi, uostalom, radili svi ti silni stranački zaslužnici i menadžeri opće prakse. Ovih dana Vlada se upustila i u reguliranje tržnih cijena goriva. Kako se zove taj društveni poredak?
Nema, dakle, reformi. Hvalimo se milijardama uloženim u ceste, pruge, mostove, škole, vatrogasne domove i cjevovode. BDP će, potaknut tim investicijama i potrošnjom koja uz njih ide, rasti taman do idućih izbora. Nakon njih – kad stranka na vlasti dobije još jedan mandat da ovom jadnom zemljom kormilari starim kursom prema bezdanu – ostat će nam isti problemi – fatalna ovisnost o turizmu, glomazni i neučinkovit javni sektor, gospodarstvo potpuno ovisno o politici. A upravo tako i treba biti jer većina birača na izborima bira baš takav kurs.
Niti jedan narod nema vlast bolju od sebe. Svaki narod ima točno onakvu vlast kakvu zaslužuje. I tu se više ništa ne može učiniti.
NEDAVNO OBJAVLJENO
